Iako sam mislio da barem pametni ljudi mogu izvlačiti pouke, razočarao sam se, iako ne i iznenadio kada sam čuo kako hrvatski i srbijanski političari Nikolu Teslu u povodu njegove 150. obljetnice rođenja svrstavaju u srpstvo. U Hrvatskom slovu je u broju od 7. srpnja 2006. objavljen članak Ane Tomljenović u kojemu je gospođa Tomljenović dala prekrasan pregled Teslina znanstvenog i privatnog života, ali, i ona je Teslu svrstala u Srbe. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić imao je žarku potrebu naglasiti da “je Nikola Tesla - Srbin”. Međutim, predsjednik Mesić nije u pravu, niti je itko u pravo tko tvrdi da je Nikola Tesla bio srpskog roda. Kod ponavljača Tesline biografije jedino je točan datum rođenja i navod da mu je Hrvatska bila njegova domovina, pri čemu se na proslavi 150. obljetnice njegova rođenja, u Smiljanu, gdje se okupio hrvatski državni vrh zajedno sa predsjednikom Srbije Tadićem, manje naglašavala Teslina domovina, a više rodni kraj Lika. Tadić, na pr., nije rekao da mu je baka njegove majke rođena u Hrvatskoj, nego je rekao da je rođena u Raduči, i da on ima ličke korijene. Nije htio reći da mu baka ima hrvatske korijene. Također sam se razočarao što je ministar znanosti, obrazovanja i športa RH dr. sc. Dragan Primorac ipak u vezi Nikole Tesle izveo projekt “Hrvatska-Amerika-Srbija”, unatoč tome što sam ga pošteno i u dobroj vjeri pozvao da vlada RH promijeni naziv u “Projekt: Hrvatska-Amerika”. Doduše, službeni Zagreb manje je inzistirao na imenu projekta “Hrvatska-Amerika-Srbija”, a više na djelatnom povezivanju Hrvatske sa Srbijom, preko leđa pokojnog Tesle,  što je nepošteno prema hrvatskoj javnosti, i prema samome Tesli u kojega se neki najednom jako puno zaklinju. Da je bilo kojem premijeru RH ili ministru obrazovanja i znanosti bilo stalo do Tesle, ne bi dijelove Teslina hrvatskog rodnog kraja ostavili bez elektrifikacije, i to na početku 21. stoljeća. Ponavljam još jednom, kao što sam argumentirano naveo u svojemu članku u Hrvatskom slovu od 16. prosinca 2005. pod naslovom “Tesla nije zadužio Srbiju niti jednim elektroimpulsom”, i nadnaslovom “Projekt: Hrvatska-Amerika-Srbija”, da Nikola Tesla nije bio srpskog roda. Ponoviti ću znanstvene dokaze i argumente zašto nije bio srpskog roda, ali ne zbog oportunista iz hrvatske politike nego zbog hrvatske javnosti koju su mnogi strani političari i imperatori, kao i mnogi izdajnički hrvatski političari u povijesti varali i vodili zavjereničku politiku protiv hrvatskog naroda. Ovaj odgovor “nevjernim Tomama” ne uključuje da li se Nikola Tesla osobno smatrao Srbinom, jer to je bilo njegovo ljudsko pravo, nego isključivo da li jest ili nije bio srpskoga roda.

Kad bismo postavili hipotezu da je N. Tesla bio Srbinom, još uvijek nije jasno što je predsjednik Republike Srbije Boris Tadić radio na proslavi 150. obljetnice rođenja velikog genija u hrvatskom mjestu Smiljan? Nikola Tesla nije rođen u Srbiji, čak niti u “Velikoj Srbiji”, niti je ijednu sekundu svoga života živio u Srbiji ili u Beogradu. To je povijesna činjenica. Druga je činjenica, koja će uskoro postati povijesna činjenica, da Republika Srbija nije Republici Hrvatskoj platila ratnu odštetu, niti je hrvatski državni vrh do dana današnjega odredio koliko milijardi američkih dolara bi Srbija trebala uplatiti u hrvatski državni proračun zbog pretrpljene invazije srpskih paravojnih jedinica na Hrvatsku 1991. godine, četničke jedinice koje su bile pod zapovjedništvom i ingerencijom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, što je dokazao dokazni postupak u suđenju optuženom i pokojnom Slobodanu Miloševiću, osuđenom i pokojnom Milanu Babiću i optuženom (i uskoro osuđenom) Mili Martiću pred međunarodnim Haaškim sudom ICTY. Srbijanski predsjednik je u Smiljanu 10. srpnja 2006. spomenuo premijera Srbije Vojislava Koštunicu, čija se pol. stranka nalazi u službenoj parlamentarnoj koaliciji sa Socijalističkom partijom pokojnog “vožda” Miloševića koja je pobunila srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj protiv Republike Hrvatske. Ako ne postavimo hipotezu da je N. Tesla bio srpskog roda, nego ako pogledamo, i uvažimo povijesne činjenice, onda imamo sljedeću situaciju:

            Otac od Nikole Tesle, koji je u Smiljanu i u Gospiću bio pravoslavni svećenik (pop), nije bio u službi Srpske pravoslavne crkve (SPC), nego u službi pravoslavne Crkve za Dalmaciju, koja je bila ekumenski ovisna o metropoliji u Bukovini. Pošto Srpska pravoslavna crkva u Srbe ubraja isključivo samo pripadnike Srpske pravoslavne crkve, ispada da Nikola Tesla zaista nije bio srpskog roda. O čemu se radi? U Hrvatsku je od vremena tursko-hrvatskih ratova u 16. st. doselio određeni broj pravoslavne populacije koja je apsolutno u najvećem dijelu bila vlaškog podrijetla odnosno radilo se o pravoslavnim Vlasima. Useljenici srbskog podrietla imali su neznatan udio u useljeničkoj pravoslavnoj populaciji u Hrvatskoj. Dio pravoslavnih Vlaha je s vremenom kroatiziran odnosno postao je dijelom hrvatskog političkog naroda, bilo da su postali pripadnicima Grkokatoličke crkve, bilo da su ostali pripadnicima dvjema pravoslavnih Crkvi u Hrvatskoj, dalmatinske pravoslavne Crkve i pravoslavne Crkve koja je bila vezana za metropoliju u Srijemskim Karlovcima, zadužena za sjevernu Hrvatsku odnosno za Zagreb, Slavoniju i Srijem gdje je bilo pravoslavnih vjernika. Onaj dio pravoslavnih Vlaha koji je od njemačkog imperatora Habsburške Monarhije i titularnog kralja Hrvatske naseljen u “Vojnu krajinu”, koja je predstavljala teritorij izuzet iz političkog teritorija Hrvatske, nije kroatiziran nego je od strane imperatora i velikomađarskog režima huškan da se šovinističk odnosi prema hrvatskoj katoličkoj većini kako bi hrvatski narod ostao podijeljen, kao i hrvatske zemlje. Godine 1844. je ministar unutarnjih poslova kneževine Srbije Ilija Garašanin napisao nacionalni program Srbije, pod imenom “Načertanije” (“Plan Srbije za budućnost”), koji je postao službeni tajni program Srbije za obnovu Dušanova carstva ili za stvaranje “Velike Srbije”, i to na račun Makedonije, Crne Gore, BiH i Hrvatske. Velikosrpski program “Načertanije” ostao je tajan do 1911. kada je objavljen, i kada je prva faza stvaranja “Velike Srbije” bila pred završetkom, naime, pripajanje (aneksija) Makedonije Kraljevini Srbiji, nakon Prvog balkanskog rata 1912. godine. Tajni program “Načertanije” izvođen je okruglo 70 godina, s manjim prekidima, sve dok 1918. nije stvorena “Velika Srbija” pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za izvođenje velikosrpskog programa su srbijanski vladari izdvajali znatna novčana sredstva iz državnog proračuna Srbije. Tajna služba Srbije je u BiH i u Hrvatsku slala po zadatku svoje agente u vidu “učitelja”, koji su vršili propagandu među pravoslavnim popovima i prosvjetiteljima kako bi se preko popova posrbilo vlaško pučanstvo i kako bi se teritorij na kojemu žive posrbljeni Vlasi jednom pripojio “Velikoj Srbiji”. Pravoslavci u hrvatskim zemljama u Teslino vrijeme nisu se osjećali Srbima, naprotiv, mnogi pravoslavni intelektualci postali su vatreni hrvatski nacionalisti koji su slijedili ispravnu politiku Oca domovine Ante Starčevića, kojemu je majka bila pravoslavne vjere. Da se u unutarnje poslove hrvatskog naroda nisu miješali strani imperatori i tajni agenti Srbije, pravoslavci u Hrvatskoj bi na prijelazu iz 19. u 20. st. svi bili Hrvatima, te ne bi u 20. st. došlo do poznatih tragedija, kako za katolike, tako i za pravoslavce, kako za Srbe, tako i za Hrvate, s obzirom da su vlasti Srbije u dva navrata u 20. stoljeću, naime, u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, nahuškali srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske većine. Kako bi svoj cilj mogli lakše i brže ostvariti, obavještajna služba Kraljevine Srbije osnovala je u Hrvatskoj jednu političku stranku pod imenom Srpska samostalna stranka (SSS), koja je najednom počela tvrditi da predstavlja “Srbe” u Hrvatskoj, kojih u to vrijeme nije bilo, jer, da je u to vrijeme, dakle, u drugoj polovici 19. st. kojim slučajem bilo Srba u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka prelazila bi izborni prag za hrvatski Sabor. Da je samo polovica pravoslavaca u Hrvatskoj odnosno polovica od onih pravoslavaca koji su imali pravo glasa, glasovalo za SSS, ta bi srpska stranka imala zastupnike u hrvatskom parlamentu. No, SSS nije imala niti jednog jedinog zastupnika u hrvatskom Saboru sve dok se 1905. godine nije udružila s nekim hrvatskim strankama u “Hrvatsko-srpsku koaliciju”, koju je vodio bivši pravaš i hrvatski političar Fran Supilo do 1909. godine, kada “iz političkih razloga” daje ostavku, nakon čega stvarni vođa Hrvatsko-srpske koalicije postaje Srbin Svetozar Pribićević, tajni agent zavjereničkog kralja Petra I Karađorđevića i srpske terorističke organizacije “Crna ruka” (“Ujedinjenje ili smrt”) iz Beograda, zajedno sa svojom braćom, od kojih je jedan brat osuđen godine 1909. na Zagrebačkom veleizdajničkom procesu, zbog terorističke djelatnosti. Drugi Pribićevićev brat bio je zavjerenički oficir u vojsci Kraljevine Srbije, zadužen za nabavljanje eksplozivnih sredstava i oružja za terorističke akcije u Hrvatskoj tih godina. (Krunski svjedok na suđenju u Zagrebu bio je Srbijanac Đorđe Nastić koji je sudu predočio autentične dokumente srbijanskih organizacija koje su planirale i izvodile terorističke akcije.) Poznato je da je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je u Prvom svjetskom ratu imala relativnu većinu u hrvatskom Saboru, priredila temelje za stvaranje Jugoslavije 1918. godine, stavljajući, kao dio samozvanog i prevratničkog “Narodnog vijeća”, hrvatski Sabor izvan zakona. Uglavnom, zavjerenička stranka SSS najednom je u Hrvatskoj, između ostalog, tražila ustavni status konstitutivne nacije za “Srbe” u Hrvatskoj, koji je srpskoj nacionalnoj manjini službeno dala Komunistička partija Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, a s pravom ukinuo demokratski izabrani Sabor Republike Hrvatske 1990. godine. Tamo gdje je pravoslavno svećenstvo iz Hrvatske bilo pod utjecajem velikosrbske propagande, pravoslavni Vlasi postajali su “Srbima”. Cilj ove zavjereničke akcije srbijanske tajne službe protiv hrvatskog naroda je bio teritorij na kojemu žive (pravoslavci) “Srbi” priklučiti Srbiji, kako bi se stvorila “Velika Srbija”. U vrijeme Nikole Tesle Srpska pravoslavna crkva nije postojala u hrvatskim zemljama. SPC dolazi kao državna Crkva Srbije u Hrvatsku tek 1918. godine, i dekretom, preko noći, bez da se hrvatske pravoslavce uopće pitalo, pretvorila je hrvatske pravoslavce u Srbe, otimajući hrvatske pravoslavce od hrvatskog političkog naroda, i oduzimajući hrvatskim pravoslavcima njihove dvije pravoslavne Crkve (kao institucije). Bio je to jedinstveni primjer u povijesti do tada da se vjerničku skupinu iz jednog naroda prevelo u korpus drugog naroda. Ovaj obavještajni trik primjenjen je poslije i nad dijelom Crnogoraca, i to s istim ciljem, da se, naime, Crnu Goru prevede u sastav “Velike Srbije”.

            Danas u Hrvatskoj svoje predstavništvo ima Crnogorska pravoslavna crkva, za koju bi SPC najradije htjela da uopće ne postoji, jer kvari ostvarenje nikad odbačenog plana o stvaranju “Velike Srbije”. Međutim, naglasak je na “predstavništvu”, a ne na postojanju državne crnogorske Crkve u Hrvatskoj. Međutim, državna Crkva Republike Srbije, Srpska pravoslavna crkva, koju iz državnog proračuna financira država Srbija, danas najnormalnije djeluje u Hrvatskoj, iako bi taj posao umjesto nje trebala obavljati Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), koju je 1945. ukinuo komunistički diktator i boljevički agitator Josip Broz Tito. S obzirom da je SPC bila instrument Miloševićeve velikosrpske politike i agresije, nije isključeno da SPC i u budućnosti bude opet bila protiv Hrvatske, kao potencijalna bomba na daljinsko upravljanje. Vrh SPC i neki popovi su 1990. pobunili Srbe u Hrvatskoj protiv hrvatske države.. Ako se u budućnosti opet bude našao kakav novi “vožd” poput Slobe Miloševića, jao Hrvatskoj koja u svojim njedrima ima Srpsku pravoslavnu crkvu. I na kraju, ako netko uspije dokazati da je otac od Nikole Tesle bio pop Srpske pravoslavne crkve u vrijeme kada mu se rodio sin Nikola, onda svjetski znanstvenik i hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar nije bio u pravu glede podrietla hrvatskih pravoslavaca, kao što u tom slučaju i crnogorski istraživač povijesti Savić Marković Štedimlija, koji je 30 godina nakon Pilara potvrdio njegove navode,  također nije bio u pravu. Međutim, to je isto kao kad bi se išlo dokazivati da na vrbi rađa grožđe.

 

Prof. Goran Jurišić, Zagreb.