Medijsko i režimsko forsiranje lažnog magistra 17.7.2006

Pojmom «medija» označene su novine i tjednici, radio-stanice, internetske web-stranice i televizije koje mogu biti konzervativne, socijaldemokratske, liberalne, ljevičarske i desničarske, a u osnovi služe za prijenos informacija ili vijesti do recipijenta odnosno do slušatelja i gledatelja. Vijesti se mogu i komentirati, a komentar može predstavljati pozitivnu ili negativnu kritiku. Kritika se može temeljiti na argumentima, na poluistinama pomješane s dijelovima istine, ili na lažima, pri čemu laž može biti mala ili velika laž. Ljudi su više skloni povjerovati u veliku laž nego u malu laž, ali ne zato što bi primatelji informacija, na pr. čitateljstvo, ne bi bili pošteni i dobronamjerni, nego zato što u osnovi ne vjeruju da netko može lagati, i to konstantno i sustavno lagati u velikom stilu, velike laži kakve bi se svaki običan građanin postidio. Teško je ljude bilo poslije Drugog svjetskog rata uvjeriti da je Hitlerov režim ubio četiri milijuna nedužnih ljudi, civila, u nacističkim koncentracijskim logorima smrti, od toga broja oko jedan milijun djece, jer je do tada u povijesti bio nezabilježen «tvornički» način ubijanja mase ljudi, ali povijesna je istina da se holocaust ili genocid nad europskim Židovima dogodio. Totalitarni komunizam je ubio 100 milijna nedužnih ljudi, ali svjetsko stanovništvo, osim male znanstvene javnosti, i to one demokratski orijentirane, teško vjeruje u podatak o 100 milijuna ljudi stradalih u bivšim Istočnoeuropskim zemljama komunizma, uključujući u bivšoj Titovoj «socijalističkoj» Jugoslaviji. Ako k tome predstavnici jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije u Republici Hrvatskoj nastavljaju sa krivotvorenjem povijesne istine o Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, BiH, Slovenije i Srbije, te ako u Hrvatskoj danas ne postoji vladina nacionalna kampanja o osvješćivanju stanovništva o zločinima jugokomunizma, kao što ne postoji, isto kao što državne vlasti i saborska opozicija štite neke partizanske zločince od progona hrvatske pravne države i od procesuiranja genocida i ratnih zločina partizanskog komunističkog režima, teško dolazi do katarze hrvatskoga društva. Veliku laž predstavlja dogma predstavnika jugoslavenske titoističke historiografije od danas, koji u Republici Hrvatskoj imaju snažnu medijsku podršku,  da su se partizani i jugoslavenski komunisti u Drugom svjetskom ratu u tako zvanoj «Narodnooslobodilačkoj borbi» («NOB») borili za slobodu naroda, jer je povijesna znanost dokazala da je partizanski režim nakon tako zvanog «oslobođenja» 1945. narodima nametnuo totalitarni sustav tako zvane «diktature proletarijata». I demokratske vlasti, ne samo totalitarni režimi, nekada pribjegavaju velikim lažima, kao na pr. u izvanrednim stanjima rata, ali i u mirnodopsko vrijeme, što se vidi na primjeru dosadašnjih izvršnih vlasti u Republici Hrvatskoj.

Što se tiče «režima» u naslovu ovoga članka u prvom stranačkom online-glasilu u Republici Hrvatskoj, u Hrvatskom pravu, navedeni pojam odnosi se na pojam tako zvanog «ancien regimea» ili na «stari poredak». O čemu se radi? Nakon što je došlo do sloma SFR Jugoslavije 1990. godine, godinu dana nakon pada komunističkog Berlinskog zida, u Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori na kojima su komunisti navodno izgubili vlast zato što je «Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena» (SKH) izgubio izbore u odnosu prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Međutim, visoki dužnosnik tadašnje Hrvatske demokratske zajednice Josip Manolić, bivši visoki oficir totalitarne jugokomunističke tajne služne Ozne, posvjedočio je da je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i posljednji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u tadašnje Predsjedništvo hrvatske republike namjerno pozvao isključivo bivše komuniste, poput člana poražene partije na izborima iz 1990. godine, Dušana Bilandžića, i to pod izgovorom da su isključivo bivši komunisti mogli rušiti komunističku Jugoslaviju. (Hrvatska stranka prava tada je službeno bila u koaliciji s Hrvatskom demokratskom zajednicom, u Hrvatskom bloku, ali Tuđmanu nije na pamet pala ideja da bi u Predsjedništvo SRH pozvao demokrate Paradžika ili Paragu.) Takva tvrdnja obavještajca Manolića predstavlja veliku laž, jer na pr. u Češkoj nisu bivši komunisti srušili komunizam nego osobe poput Vaclava Havela koji nikada nije bio komunist nego je bio demokrat i disident u komunizmu (politički zatvorenik savjesti). U Hrvatskoj 1990. nisu komunisti pali s vlasti, nego su bivši komunisti zamijenili komuniste na vlasti, a 2000. godine su tako zvani reformirani komunisti na čelu s Račanom, a u stvarnosti kriptokomunisti («Tito je najveći državnik», Ivica Račan 2006.) opet zamijenili bivše komuniste iz Hrvatske demokratske zajednice, da bi se 2003. godine vlast opet rotirala između bivših jugoslavenskih komunista pod vodstvom Račana (SDP) i Sanadera (HDZ). SDP i HDZ dvije su frakcije bivše Komunističke partije Hrvatske (KPH) i CK SKJ. Dokaz tome je Oktobarska revolucija u vidu i djelu komunističke skupštine ZAVNOH koju su Tuđmanovi komunisti usidrili 1990. u novom demokratskom hrvatskom Ustavu. Hrvatska danas ima ancien regime ili stari poredak koji se krije iza nacionalnih obilježja i demokratskog sustava, zlouporabljujući ideologiju nacionalizma, demokraciju i hrvatski patriotizam, dok je demokracija u Hrvatskoj «despotska demokracija». Bavarski i njemački državnik Franz Josef Strauss, bivši njemački ministar obrane, u svjetonazoru ljevičara navodno «kontroverzan konzervativan političar», otkupljivao je od Istočnonjemačkog komunističkog režima (DDR) Istočnonjemačke građane, u doslovnom smislu, kako bi barem neki od Nijemaca iz bivše Istočnonjemačke republike mogli živjeti u slobodi. Za svakog oslobođenog Nijemca je «kontroverzni» Franz Josef Strauss iz njemačke državne blagajne isplatio Honeckerovu režimu tadašnjih 100 tisuća Zapadnonjemačkih maraka (DM) ili otprilike najmanje 50 tisuća Euroa. Svake godine je režim u Iszočnom Berlinu na taj način udefterio devize u iznosu od 1 milijarde Zapadnonjemačkih maraka, na račun svojih građana. Strauss je tvorac pojma «kriptokomunisti» kojima je označio neke njemačke političare lijeve političke orijentacije. Nema sumnje da je Hrvatska danas puna kriptokomunista u liku «socijaldemokrata», «liberala» i «konzervativaca». Jedan od njih zove se Anto Đapić, bivši doušnik Kontraobavještajne službe JNA.

Osim što je bio doušnik jugokomunističkog režima, Anto Đapić bio je i doušnik Tuđmanova režima u Hrvatskoj stranci prava, gdje je ubačen kao tajni agent da u «pogodnom» trenutku pokuša izvesti stranački udar ili puč i onemogućiti vodstvo Hrvatske stranke prava, na čelu sa dopredsjednikom Paradžikom i predsjednikom Paragom, da izgrade istinsku demokratsku oporbu u hrvatskoj višestranačkoj areni. Kada u ljeto 1993. nije uspio izvođenjem klasičnog stranačkog puča, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman instalirao je svog trojanskog konja Đapića (vidi transkript iz predsjedničkog ureda, iz 1996. objavljen u tisku) putem instrumentaliziranog ministra uprave i tadašnjeg Ministarstva (današnje ministarstvo pravosuđa RH) na čelo Hrvatske stranke prava. (Đapić je, inače, od stranačkih tijela 1993. isključen iz članstva Hrvatske stranke prava, što je potvrdio 2. sabor HSP 1995. godine.) U međuvremenu je tadašnji ministar Jurica Malčić, današnji pučki pravobranitelj, priznao u razgovoru za jedan tjednik, da su razlozi smjene Dobroslava Parage od strane državnih vlasti bili političke prirode odnosno da se radilo o «politički motiviranoj smjeni» (Danas se predmet «HSP», i nakon 13 godina, još uvijek nalazi u ladici Upravnog suda RH.) Čak niti totalitarni Miloševićev režim u Srbiji se nije bavio otimanjem oporbenih stranaka kao što je političke stranke otimala Tuđmanova «demokratska» vlast. (Osim HSP vlast je otela stranku HND, stranku Dalmatinsku akciju vlast je raspustila doslovno bombama itd.)

Dok je bio u Hrvatskoj stranci prava, Đapić je kao provokator, protivno statutu Hrvatske stranke prava, provodio ustaški program i desničarsku politiku, sa ciljem kompromitacije Dobroslava Parage (režim je još 1991. ubio dopredsjednika Antu Paradžika, načelnika ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga). Nakon što je od državnih vlasti imenovan i potvrđen «predsjednikom» Hrvatske stranke prava toliko se uživio u svoju ulogu desničara, koja je isplanirana u hrvatskih tajnim službama koje su vodili cro-boljševici, da je i dalje  godinama nakon navodne «smjene» Dobroslava Parage mjerio «visinu kukuruza» i služio se desničarskom i šovinističkom retorikom. No, mediji su ga u Hrvatskoj uvijek voljeli, jer su urednici po zadatku morali forsirati Đapićeve nastupe u njihovim novinama i na radio-stanicama i televizijama, bilo u državnim ili privatnim i privatiziranim medijima. Zašto? Zato što je državna politika u drugoj polovici devedesetih godina 20. st. bila takva, da Đapić mora Dobroslavu Paragi, kao predsjedniku novoosnovane Hrvatske stranke prava 1861., onemogućiti prelazak izbornog praga odvlačenjem glasova sa tako zvane «desnice» u biračkom tijelu. Kada Đapić unatoč medijskoj podršci nije sa otetom Hrvatskom strankom prava prelazio izborni prag, Tuđmanov režim mu je, krivotvorenjem izbornih rezultata, dodao onoliko glasova koliko je bilo potrebno da dobije «5,01%» glasova. Pošto se istovremeno nad Dobroslavom Paragom i pravašima provodila režimska cenzura u medijima, biračko tijelo, narod, polako je «zaboravio» na Dobroslava Paragu (Danas je vrijeme globalne televizije, a ne kao u Radićevo vrijeme kada su se političari obraćali nazočnim pristašama sa kakve bačve.). Paralelno sa cenzurom nad Paragom na Hrvatskoj radio-televiziji i u drugim medijima, išli su i progoni državnog odvjetništva protiv Parage koji su završili tako da je svaki državni odvjetnik nad pravednikom i vijesnikom istine slomio zube. Dokaz da Đapić ima stopostotnu podršku vlasti je taj da dokazani krivotvoritelj znanstvenoga magistarskog rada, lažni magistar Anto Đapić, unatoč, dakle, krivotvorenju službene isprave, definirano kaznenim zakonom Republike Hrvatske, biva pozivan od strane urednika medija u Hrvatskoj u razorazne informativno-političke emisije, kao «predstavnik desnice», «desnice» koju su ekstremni ljevičari stvorili u laboratorijama tajnih službi kako bi bivši komunisti ostali nedirnuti jer se društvo ne bavi ljevičarskim zločinima i moralnim posrtajima bivših komunista nego se bavi «desničarima» koje je, dakle, izmislila i stvorila Cro-Udba i bivši zloglasni KOS «JNA». Kada je predsjedniku Mesiću u prvom predsjendičkom mandatu trebala podrška u Saboru da mu Račan ne oduzme previše predsjedničkih ovlasti, Mesić je u Sabor na tajne razgovore poslao šefa tajne službe Tomislava Karamarka da trulim kompromisom potkupi Đapića za njegove bijedne i od režima instalirane glasove u Saboru. Račan je Đapića pak kupio na način da je ministru i ministrici pravosuđa naložio da pravni predmet «HSP», u povodu pitanja preregistracije osobe ovlaštene za predstavljanje i zastupanje Hrvatske stranke prava, riješi «politički», pritvno pravu, u korist korumpiranog političkog kriminalca Đapića. Inače, prilikom usmene rasprave po pitanju predmeta «HSP», raspravu koju je sazvao tadašnji ministar, ali nije izdao pismeno rješenje, što je od njega tražio Upravni sud, dakle, prilikom usmene rasprave u podrumu zgrade Ministarstva pravosuđa u Zagrebu, 2001. godine, Đapić je pod teretom dokumentacije Hrvatske stranke prava i dokaza, koje je izložio Dobroslav Paraga, u jednom trenutku u svom stilu izrekao onu poznatu, «ma, neka sve ide u vražju mater, evo vam Hrvatska stranka prava». No, državna službenica Ljiljana Masnec (danas pokojna) naglo je prekinula usmenu raspravu i najavila stanku kako bi se Đapić pribrao i vratio iz šoka jer je u jednom trenutku, dakle, Hrvatsku stranku prava namjeravao vratiti njenom osnivaču i prvom predsjedniku, kao i danas legitimnom i legalnom predsjedniku Dobroslavu Paragi. (U srpnju 2006. je Đapić, u funkciji gradonačelnika Osijeka, opsovao jednog vijećnika u gradskom vijeću riječima da neka ide u «vražju mater». Unatoč tome je urednica na NOVOJ TV, Mirjana Hrga, pozvala Đapića nekoliko dana nakon tog incidenta na televiziju, da 16. srpnja 2006. nastupi u emsiji «Epicentar».) Unatoč tome što je krivotvorio magisterij, unatoč tome što psuje svoje kolege-političare, unatoč tome što je pozivao na nacionalnu nesnošljivost, zbog čega je HHO svojedobno tražio njegov kazneni progon, unatoč brojnim političkim aferama i korupcijskim skandalima, kao sa poduzećem Kamen-Ingrad i njegovim stranačkm pajdašom Vladom Zecom, unatoč brojnih afera njegovih suradnika u otetoj stranci HSP, koji su naknadno ušli u članstvo Hrvatske stranke prava, protiv kojih su podignute i kaznene prijave, unatoč očitim moralno-političkim posrtajima Ante Đapića, rejting otete oporbene Hrvatske stranke prava kontrolirano raste, iako niti jednim političkim potezom Đapić nije pokazao i dokazao da je oporba vladajućoj stranci. (Nigdje u zemljama Zapadne demokracije rejting ne raste oporbenoj stranci koja je u koaliciji s vladajućom većinom ili koja je pasivna u oporbi.) Đapiću rejting raste jer ga urednici medija stalno pozivaju u emisije i na razgovore za tisak, zato da lažni magistar bude pripravan uskočiti u vakuum ako vladajućoj stranci ustreba koalicijski partner. Socijalistička internacionala je od Račana 2006. ultimativno zahtjevala da Socijaldemokratska partija raskine koaliciju u Velikoj Gorici s otetom strankom Ante Đapića, ali ne zato što je HSP oteta, nego zato što su međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao AI, ili američki State Department, ili direktor «Simon Wiesenthal Centra» u Jerusalemu, Ephraim Zuroff, označili Đapića kao «anti-semita» i kao «ekstremnog desničara», te kao osobu koja je prokazala zaštićene tajne svjedoke u postupku sudske istrage navodnih ratnih zločina.

Uglavnom, moral većine urednika i urednica većine medija u Hrvatskoj na istoj je niskoj razini kao nemoral lažnog magistra. Svi u hrvatskoj politici se druže s lažnim magistrom, rukuju se s lažnim magistrom (neki i hipokrizijski ali iz interesa), slikaju se s lažnim magistrom, a neki dijele s lažnim magistorm i profit od korupcije. Može se konstatirati: svi su isti – svi su korumpirani nitkovi koji žive s laži, i to s velikom laži. Kad smo počeli s objašnjavanjem pojma «velike laži» završiti ćemo ovaj članak s argumenitranim primjerom jedne velike laži koju je nedavno lansirala aktualna službena demokratska vlast Republike Hrvatske: političari tipa Mesić, Šeks i Sanader tvrdili su u medijskim nastupima kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman održao 1991. referendum o hrvatskoj «neovisnosti». Međutim, takva tvrdnja predstavlja veliku laž, jer kada se pročita tadašnje referendumsnko pitanje, onda su Tuđman, Mesić i Manolić pitali hrvatske punoljetne građane odnosno državljane, da li su za jugoslavensku federaciju ili konfederaciju («savez suverenih država»), odnosno da li su protiv jugoslavenske federacije. Bivši komunisti pitali su, dakle, hrvatski politički narod, da li je za «savez suverenih država». Naglasak je na imenici «savez», a «savez» ne znači državnu nezavisnost. Tko se želi uvjeriti, neka pročita tekst hrvatskog referenduma iz 1991. i tekst crnogorskog refrenduma iz 2006. godine, pa će se uvjeriti da je crnogorski referendum sadržavao pitanje žele li Crnogorci državnu nezavisnost ili žele li ostati u državnom savezu sa Srbijom, dok hrvatski referendum nije Hrvatima ponudio opciju izjašnjavanja za hrvatsku državnu nezavisnost. Samo je Bog, sreća i pravaška politika Dobroslava Parage spriječila da Hrvatska ostane u jugoslavenskom državnom savezu, a ne Franjo Tuđman. Uostalom, Franjo Tuđman predstavlja veliku laž. Hrvati, ne živite s laži! Hrvati, probudite se!