Nedavno preminuli Josip Vrhovec, nažalost, nije dočekao izvođenje pred sud: 17.7.2006

Smrt Josipa Vrhovca, u veljači 2006. godine, kao jednog od vodećih protagonista masovnih čistki, političkih obračuna i policijskih represija u olovnim hrvatskim godinama nakon 1971. godine, bila je zadnja javna prigoda da se uz neutralne nekrologe prisjetimo i one njegove mračne uloge čuvara komunističke Jugoslavije, koje se nerado za života i sam prisjećao, a koju se iz obzira prema umrlome, neopravdano želi preskočiti u javnim glasilima. Posvemašnja cenzura u hrvatskim javnim glasilima pod kontrolom oportunista, karijerista i croboljševika, onemogućila je da se čuje bilo kakav disonantan ton, osim suludih panegirika ocvalom zlotvoru, poput tekstova IVICE S. BULJANA I V.VURUŠIĆA: “Umro J. V., posljednji Titov ministar vanjskih poslova” i “J. Vrhovec uspon je doživio padom Savke, a prvi je prozreo Miloševića”/Jutarnji list, 16. i 17.02.2006./. Kao sekretar Izvršnog komiteta CK SKH 1972. godine Vrhovec provodi žestoke unutarpartijske čistke i obračune sa nositeljima takozvanog hrvatskog nacionalizma, pod njegovim rukovođenjem otvaraju se brojne policijsko-sudske istrage, masovna uhićenja, smjene i izbacivanja iz državnih ustanova, sudova i sveučilišta a on sam lansira izmišljotinu o tobožnjem postojanju “Komiteta pedesetorice”, kao svojevrsnog kontrarevolucionarnog vladinog kabineta u sjeni povampirenog maspoka. U svojoj bjesomučnoj kampanji na slamanju demokratskih reformi u okviru jednopartijskog komunističkog sustava, Vrhovec je u javnom nastupu tada najpoznatije glasilo “Hrvatski tjednik” i njegovu redakciju usporedio sa glasilom nacističke stranke Hitlerove Njemačke, “Voelkischer Beobachter”. U represiji prema političkim neistomišljenicima, Vrhovec je nadmašio samog sebe, kada je delegaciji ondašnjeg Društva književnika Hrvatske praktično zabranio da upute u studenom 1972. prosvjed zbog uhićenja svojih članova i kolega(V. Gotovac, Z. Tomičić, M. Vaupotić i dr.), zaprijetivši književnicima J. Kaštelanu, M. Matkoviću i J. Pločaru intervencijom Saveza boraca NOB-a, Socijalističkim savezom pa čak i Sindikatom u slučaju upućivanja prosvjeda na bilo čiju adresu. Prosvjed, naravno, nikada nije odaslan. U studenom 1980. godine, Vrhovec kao ondašnji savezni sekretar za vanjske poslove inicira žestoki progon i uhićenja (tijekom uhićenja usmrćen je zagrebački intelektualac Ernest Brajder) hrvatskih potpisnika peticije za amnestiju političkih zatvorenika koja je bila pročitana u okviru Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Madridu, uz Vrhovčevu prisutnost. Vrhovčevo djelovanje u strogo centraliziranoj partijskoj hijerarhiji bilo je uvijek na liniji gušenja svakog oblika demokratizacije i liberalizacije javnog prostora u tadašnjoj Hrvatskoj, pa je njegova velika zasluga da je Hrvatska osamdesete godine proživjela u poznatoj olovnoj šutnji nametnutoj od dogmatske komunističke republičke vrhuške,što je i jedan od razloga da je nespremna dočekala uspon velikosrpske opasnosti od 1986. godine pa nadalje. Odgovarajući na lavinu optužbi i izmišljotina Josipa Vrhovca radi provedbe neostaljnističkih suđenja u Hrvatskoj od 1972-1990. godine, književnik, političar i dugogodišnji utamničenik Vlado Gotovac ovako je opisao lik svojeg progonitelja: “Upornost u obmanjivanju javnosti, u klevetanju i laganju, dostojna jedne patološke, bjesomučno ambiciozne i bezobzirne kreature: upravo toliko i fizički ružne!”