Probušena mantija 

20. srpnja 2006.

Rimokatolička crkva u Hrvatskoj i njezini biskupi, svećenici, redovnici i časne sestre, zajedno s uzoritim Zagrebačkim nadbiskupom Stepincem bili su u Drugom svjetskom ratu na žestokom udaru ateističke Komunističke partije Jugoslavije i partizanskog pokreta pod vodstvom krvavog maršala Josipa Broza Tita. Borci za «smrt fašizmu i sloboda narodu» zaklali su cijeli niz župnika Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini od 1941. do 1945. godine, uključujući biskupa Carevića, u mirovini, kojega su partizani zvjerski ubili 1944. u Velikom Trgovišću, rodnom mjestu prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, majora Titove «Jugoslovenske armije» i političkog komesara partizanskog tzv. «X. korpusa». (U Velikom Trgovišću su domaći partizani, dakle, partizani hrvatske nacionalnosti, prepustili skupinu od 180 hrvatskih vojnika bivše NDH da ih divljački pobiju crnogorske partizanke, kod željezničke stanice.) Politički komesari nisu bili obični borci nego najvjerniji članovi komunistilčke partije u koje je partija imala veliko povjerenje. Bili su to ljudi «novoga kova» kakve je stvarala zločinačka marksistička ideologija. Politički komesari obično su podsticali partizanske borce na borbu, ali i na zločine kakve je komunistička partija počinila na pr. u Maceljskoj šumi kod Krapine blizu Zagreba, kada su Tuđmanovi suborci iz rodnoga mu Hrvatskoga Zagorja počinili ratni zločin nad 20 zarobljenih svećenika i franjevaca, te masovni zločin nad  12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i 650 hrvatskih civila. Zajedno sa 65 svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koje su jugoslavenski komunistički partizani ubili za vrijeme rata, može se konstatirati da je Zagrebačka nadbiskupija ostala bez cvijeta svojega svećenstva, sluga Božjih. Na kraju se komunistička banda ogriješila i o Uzoritoga, dr. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Agent Staljinove terorističke političke policije NKVD i Titova desna ruka Ivan Krajačić, zvan «Stevo», šef zločinačke organizacije Ozne (politička policija komunističke partije) odmah je nakon tako zvanog «oslobođenja» Zagreba dao zapovijed da se uzoritoga nadbiskupa i slugu Božjega Alojzija Stepinca uhiti. (Tito je također bio rezident NKVD-a.) Bakarićev kvislinški režim u Zagrebu priredio je pravedniku Stepincu politički sudski proces u staljinističkom stilu i osudio ga na dugogodišnju zatvorsku odnosno logorsku kaznu, koju je Stepinac godinama izdržavao, uz molitvu «U tebe se Gospodine uzdam». Stepinac nije izdao Rimokatoličku crkvu, što je diktator Tito od njega tražio. Na kraju su jugokomunisti Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca godinama u zatvoru, i u pritvoru u njegovu rodnome Krašiću, trovali – do smrti. Vatikansko povjerenstvo je Stepinca u postupku njegove beatifikacije proglasilo žrtvom komunizma jer je Stepinac od komunističkog režima ubijen s predumišljajem. Dva desetljeća nakon Stepinčeve egzekucije Rimokatolička crkva u Hrvatskoj šutjela je o svojem ubijenom nadbiskupu i kardinalu. Razlog zašto je tome tako bilo, a razlog je vrijedan sramote koja viče do Neba, nalazimo u oportunističkoj suradnji Crkvenoga vrha i za sada nepoznatog broja njezina svećenstva sa komunističkom tajnom službom, Udbom. Knjiga pod naslovom «Probušena mantija», koju je napisao bivši bogoslov i agent Udbe Željko Bartolović, svjedoči o najcrnijoj stranici povijesti katoličke Crkve u Hrvatskoj, koja je Stepinčevom smrću prestala biti časna «Stepinčeva crkva», koja se, po svemu sudeći, «reformirala» po Partijskoj liniji. Zajedno sa Stepincem umrla je i nezavisnost Crkve od režima. Posljedice toga osjećaju se do danas. Kako?

Kao prvo, R-kt. Crkva u Hrvatskoj bez problema je 1990. prilikom smjene (rotacije) vlasti nakon prvih višestranačkih izbora u tadašnjoj «Socijalističkoj Republici Hrvatskoj» prihvatila bivšega komunista, i to jugoslavenskog boljševika Franju Tuđmana za partnera al pari na relaciji država – Crkva, bez uvjeta, iako su Crkveni velikodostojnici znali da s Tuđmanom na vlast dolaze i drugi rigidni jugoslavenski boljševici i masovni ratni zločinci, dapače, zločinci koji su nad hrvatskim narodom počinili 1945. genocid ili ubojstvo naroda. Tada je Titov koljački režim pobio oko četvrt milijuna Hrvata. Neki analitičari postavljaju pitanje da li hrvatski narod danas uopće kao takav postoji ili postoji samo neka bezlična masa koja nosi ime časnog hrvatskog naroda, s kojom ex-komunisti manipuliraju u stilu velikih laži, koji su ljude naviknuli (podmitili) da žive s laži kao i oni – crveni zlikovci pod emblemom hrvatske «šahovnice». Kao drugo, R-kt. Crkva podržala je Tuđmana kada je političkim ubojstvima i režimskom represijom uništio istinsku demokratsku oporbu u Hrvatskoj stranci prava pod vodstvom hrvatskih vitezova Paradžika i Parage, duhovnih sinova Oca domovine Ante Starčevića. (Opet dokaz da današnja Crkva nije «Stepinčeva» nego više Strossmayerova jugoslavenska Crkva.) Kao treće, R-kt. Crkva u Hrvatskoj paktirala je i paktira sa crvenom Hrvatskom demokratskom zajednicom koja je na snazi ostavila stari komunistički zakon o pravu na abortus, iz sedamdesetih godina, i time naš Crkveni vrh izravno vodi politiku protiv Vatikana i Svetoga Oca. Sa političkom strankom koja u svom programu ne vidi mjesta takvom komunističkom zakonu u hrvatskoj državi, Hrvatskom strankom prava 1861., vrh Crkve ne želi surađivati, kao što surađuje s Hrvatskom demokratskom zajednicom, koja je sve samo ne demokratska, a još manje je hrvatska u smislu zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, i u smislu kadrovske politike, jer nije isto biti Hrvat – pravaš i Hrvat – komunista, jer je to razlika kao Nebo i Zemlja. Pastiri Crkve odbili su sastanak s vodstvom Hrvatske stranke prava 1861., i to pod izgovorom da se «Crkva u načelu ne sastaje s političarima iz političkih stranaka». Još se tinta na papiru nije ni osušila, a Crkveni vrh se tajno sastao s političarima Račanom i Budišom, a novinari su tajnu pretvorili u javu. Toliko o vjerodostojnosti vrha naše Crkve.

Iako je R-kt. Crkva kritizirala državno vodstvo pod palicom Franje Tuđmana tek na kraju, kada je vrhovnik bio bolestan, i to pod sintagmom «grijeha struktura», grijeh sruktura zahvatio je, međutim, vrh naše Crkve. «Probušena mantija» učinila je izgleda više štete nego se to na prvi pogled čini. Šteta je nepopravljiva jer se iza Stepinčeva lika i djela u Crkvi kriju oportunisti, kojima nije ni na kraj pameti da bi se za svoje vjernike, koji su pali na prosjački štap i ostali bez nacionalnog ponosa, žrtvovali. Oni krivi vjernici, koji su vjernici samo zato što je to u «modi» i koji su pod krunicom postali tajkuni i režimski odani bogataši, nisu toliko na udaru kritike Crkve kao što su to kritičari zločina komunizma. Naša Crkva napravi jedan korak naprijed i dva koraka natrag. Nakon «grijeha struktura» stigla je «Probušena mantija», povijesno djelo u kojemu autor iznosi podatak da je današnji drugi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić bio u vrijeme komunizma kadrovik Udbe, a koje je katolički list i glasilo Kaptola «Glas koncila» objavio u dva broja, 18. i 25. lipnja 2006. pod naslovom «Vjerske zajednice pod povećalom jugoslavenske tajne službe». (U zaglavlju je istaknuta navodna Mesićeva uloga u radu za zloglasnu Udbu dok je bio predsjednik slavonske općine Orahovica.) «Večernji list» u broju od 24. lipnja 2006. objavio je također hvalevrijedan članak pod naslovom «Glas Koncila: Mesić bio kadrovik Udbe». Mesić se u svom stilu osvrnuo na članak, komentirajući to riječima koje zbog digniteta prema «Hrvatskom pravu» nije poželjno ponoviti. Taman kada je čovjek pomislio da je Crkva ozbiljno shvatila svoju ulogu, da, naime, konačno počne žigosati zločinački sustav bivšeg komunizma i njegove protagoniste,  dogodio se veliki obrat u komentaru glavnog urednika Glasa Koncila, velečasnog Ivana Miklenića, koji se oportunistički praktički odrekao članka u Glasu Koncila o Mesićevoj navodnoj suradnji s jugokomunističkom tajnom službom koja je kršila ljudska prava. I da šteta ne ostane samo na tome, monsignore Miklenić se poput uspuhanog purana okomio na navedeni članak u Večernjem listu i njegova autora Zvonimira Despota, jednoga od rijetkih hrvatskih novinara koji se ne boji baviti vrućim temama o zločinima jugokomunizma. Umjesto da pohvali Despota, Miklenić ga je ukorio kao da je počinio kakav teški grijeh. Ako je istina grijeh, onda današnja Crkva ima veliki problem. Ispričavati se predsjedniku Republike Mesiću, kao što je to učinio Miklenić u ime Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, više je nego sramotno. Ispričavati se teškom griješniku isto je grijeh, jer ničim nije dokazano, da Mesić nije bio suradnik Udbe. Zašto bi general Gotovina morao dokazivati svoju nevinost, a Mesić ne mora? Međutim, prije je Mesić bio suradnik Udbe nego što će general Gotovina postati službenim ratnim zločincem, bez obzira koliko se Mesić potrudio od hrvatskih branitelja učiniti zločince. Odličan primjer za to je Josip Manolić, Mesićev «drug» još iz komunističkih vremena, kada je Manolić istjerivao Boga iz vjernika i članova Stepinčeve Crkve. Isus nije imao strah pred svjetovnom vlašću kao što je Miklenić pokazao strah, čim je stigla kritika iz Banskih dvora odnosno predsjedničke rezidencije. Isus se žrtvovao. Neki biskupi bi rekli, da, Isus se žrtvovao, ali, pogledajte što mu učiniše – razapeli su ga na križu – do smrti. Dok ne shvatimo važnost i veličinu Isusove žrtve, i dok ne budemo barem poštivali Isusovu žrtvu, koji se žrtvovao za nas griješnike, ako se već ne želimo žrtvovati za ideale slobode, uvijek će biti netko tko će se ispričavati teškim griješnicima koji su se ogriješili o hrvatski narod. Stoga, ne živite s laži!