«Kratke noge» Jože Manolića i Vesne Pusić 

24.7.2006.

Voditelj i urednik emisije «Nedjeljom u dva» na Hrvatskoj televiziji Aleksandar STANKOVIĆ dopustio si je, ne samo da po drugi puta u roku od tri godine pozove Josipa MANOLIĆA kao gosta u navedenu  emisiju uživo, nego je čak najavio da će ga za dvije do tri godine, ako gosta zdravlje posluži, kako je rekao, ponovo pozvati u emisiju, a tada da će s njim razgovarati o «Bleiburgu» i o Stepincu.

Novinar Stanković nije neobrazovan da ne bi znao političku biografiju navedenog osamdesetšestogodišnjeg Manolića, koji je bio, ne samo «politički omladinski radnik» u partizanima za vrijeme Drugog svjetskog rata, kako je Manolić o sebi izrekao u emisiji, nego je bio jugoslavenski boljševik, revolucionar koji je sudjelovao u terorističkim akcijama komunističke partije protiv civilnog stanovništva, a nakon rata je «drug» Manolić sudjelovao i u genocidu nad hrvatskim narodom. Bivši osnivač Hrvatske demokratske zajednice i član Predsjedništva te vladajuće stranke, bivši predsjednik vlade Republike Hrvatske i predsjednik bivšeg Županijskog doma, gornjeg doma Hrvatskog sabora, za vrijeme prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, i šef hrvatske obavještajne službe Josip Manolić bio je u Drugom svjetskom ratu i sve do Hrvatskog proljeća 1971. član prvorazredne totalitarne organizacije KPJ i SKJ («Savez komunista Jugoslavije») i jedan od zapovjednika  provorazredne terorističke i zločinačke organizacije Ozne («Odjel za zaštitu naroda»). Ozna je za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon rata bila tajna služba i politička policija jugoslavenske komunističke partije. Josip Manolić je po hijerarhijskoj ljestvici odgovornosti sukrivac za izvršenje političkog ubojstva Zagrebačkog nadbiskupa i blaženog kardinala Alojzija Stepinca od strane Titova totalitarnog režima. Vatikansko povjerenstvo je nedvojbeno utvrdilo da je Stepinac ubijen trovanjem, zbog čega je na umjetan način uzoriti kardinal za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne i za vrijeme kućnog pritvora u njegovu rodnome Krašiću obolio od leukemije ili od raka krvi, i umro od posljedice ove zloćudne, od Titova režima izazvane, bolesti. (Vatikan je, između ostalog, zbog toga Stepinca proglasio «žrtvom komunizma».) Manolić je kao šef zatvorskog sustava ondašnje «Narodne Republike Hrvatske» bio odgovoran za Stepinčev zatvorski tretman. Dalje, Manolić je bio visoki oficir Ozne, i to u vrijeme kada je Ozna diljem Hrvatske sa i bez sudskih presuda likvidirala tako zvane «narodne neprijatelje» odnosno u stvarnosti nedužne pripadnike hrvatskog naroda. Ozna je izricala i izvršavala egzekucije odnosno smrtne kazne. (Vidi dokumentaciju iz arhiva KPH i SKH i Hrvatskog državnog arhiva, u Zagrebu, te dokumenti objavljeni 2005. godine u knjizi Hrvatskog instituta za povijest, pod naslovom «Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946.») Manolić je nakon Drugog svjetskog rata bio oznaš u Bjelovaru i poslije u Zagrebu. Jugokomunistička Ozna ima svoj ekvivalent u nacističkoj službi sigurnosti «SD» («Sicherheitsdienst») i u također totalitarnoj političkoj policiji «Gestapo».

Kaznena prijava ratnog zločina protiv Manolića

Aleksandar Stanković svejedno i unatoč svemu poziva bivšeg boljševika, titoista, terorista i krvnika kao gosta u emisiju navodno javno-državne televizije deklarirane demokratske zemlje poput Republike Hrvatske. Stanković bi morao znati da je uoči nastupa njegova kompromitirana gosta u emisiji «Nedjeljom u dva» rođak njegova gosta, Martin Marić, podnio 20. srpnja 2006. protiv osumnjićenog Manolić Josipa kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu zbog KAZNENOG DJELA RATNOG ZLOČINA. Večernji list je tako prenio da navedeni Marić predbacuje Manoliću da je, bivši najuži Tuđmanov suradnik i nekadašnji drugi čovjek Republike Hrvatske u eri predsjednika RH Tuđmana, odgovoran za ubojstvo zarobljenih polaznika hrvatske dočasničke škole NDH iz Karlovca (sve mladi i nedužni ljudi), koji su ubijeni u srpnju 1941. godine u šumi Limbuš kod Kloštra Podravskog. («Večernji list», 21.7.2006. «RATNI ZLOČIN Manolića rođak optužio za pokolj».) U petak je, dakle, dnevna novina Večernji list prenjela vijest o kaznenoj prijavi protiv Manolića zbog sumnje u počinjenje ratnog zločina, a u nedjelju je Manolić nastupio u navedenoj TV-emisiji, ali Aleksandar Stanković nije Manolića niti priupitao o podnjetoj kaznenoj prijavi protiv njega. Manolića se povezuje i s ratnim zločinom u šumi Lug kod Bjelovara 1945. godine, kada je Ozna likvidirala 280 nedužnih Hrvata. De facto ratni zločinac Josip Manolić i ne mora biti pravomoćno osuđen za partizanski ratni zločin ili zločin genocida da bi se moglo govoriti o tome da je počinio ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti u smislu da je zločin naređivao ili izvršavao zapovjedi o ubijanju ratnih zarobljenika i civila, jer je Manolić bio operativni zapovjednik i visoki oficir Ozne u vrijeme kada je Ozna vršila terorizam protiv ratnih zarobljenika i hrvatskih civila. Podsjećamo da je na pr. vojna Ozna iz Krapine likvidirala u lipnju 1945. u Maceljskoj šumi kod grada Krapine kraj Zagreba 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, 650 hrvatskih civila i 20 svećenika i franjevaca. Komandant vojne Ozne i tri zarobljenička koncentracijska logora, te Manolićev «kolega», Stjepan HRŠAK odgovoran je, primjerice za navedene masovne zločine. I danas de facto zločinac i «drug» Hršak Stjepan živi u Zagrebu, na Tuškancu, u otetoj nacionaliziranoj vili, niti 300 m zračne linije od Banskih dvora, Hrvatskog sabora i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Za toga de facto ratnog zločinca je predsjednica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu tvrdila ove godine da nema dokaza, što nije istina, nego demokratska vlada RH pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice i premijera Ive Sanadera nema političke volje da se procesuiraju partizanski ratni zločini, koji po međunarodnom i po hrvatskom pravu ne zastarijevaju, unatoč međunarodnoj osudi zločina komunizma od strane Vijeća Europe 25. siječnja ove godine, i osudi komunističkih zločina u Hrvatskoj od strane Hrvatskog sabora, 30. lipnja ove godine. Osumnjićeni počinitelji ratnog zločina iz partizanskih i komunističkih redova su već u osamdesetim godinama životne dobi i mogu svaki čas umrijeti prirodnom smrću i otići nekažnjeni s ovoga svijeta kao Stipe Šuvar ili Josip Vrhovec. Prisjetimo se, i bivši ustaški zapovjednik Dinko Šakić u poznim je godinama od nadležnog suda u Zagrebu za vrijeme predsjednika Tuđmana osuđen zbog ratnog zločina. U tu svrhu je ekstra izručen iz Argentine u Hrvatsku, dok HRŠAK i MANOLIĆ sjede nadležnim tijelima RH pred nosom. Radi se o teškom licemjerju ex-komunističke političke elite koja rotira vlast u Hrvatskoj među pripadnicima bivših komunista, jer za generalom HV Antom Gotovinom raspisuje se policijska tjeralica i stavljaju policijske lisice na ruke, iako je sudjelovao u organiziranju i izvođenju oslobodilačkih operacija za vrijeme velikosrpske agresije 1991. – 1995., dok navodno demokratska vlada premijera Sanadera ne misli ni u snu Manoliću staviti policijske lisice na ruke i uhititi ga pod optužbom za ratni zločin.

Predstavnici vlasti u Republici Hrvatskoj morati će se konačno odlučiti između Stepinca ili Manolića, između Tita ili Bruna Bušića, između ubojica ili žrtava, jer na dva stolca ne može se vječno sjediti, iako se s laži može živjeti do kraja života, kao što je primjer s Manolićem, koji još hipokrizijski govori kako mu je jako stalo do istine. Uglavnom, Martin Marić je svog rođaka Jožu Manolića opisao kao «osoba koja iz svoje prošlosti nosi teške, osvetničke i krvničke događaje». Međutim, Aleksadar Stanković je s Manolićem u navedenoj emisiji ugodno časkao i smješkao se. Čak prema Manoliću nije bio kritičan onako kako je inače znao biti kritičan prema drugim, nekim nekompromitiranim, gostima.

Manolićeve tvrdnje u emisiji «Nedjeljom u dva» od 23. srpnja 2006. godine, da Tito nije trebao znati za likvidacije hrvatskih emigranata, od strane tajne službe kojoj je stajao na čelu, ne odgovaraju povijesnoj istini, naprotiv, u njima se zrcale laži u kojima su kratke noge, i to zato što je Tito, kao prvo, bio diktator, i načelno rečeno, svaki diktator surovo kažnjava svoje suradnike u zločinu ako se zapovijedi nešto mimo diktatorova znanja, a kao drugo, Manolića opovrgava službeno «Izvješće» Hrvatskog državnog sabora od 8. listopada 1999. godine, u kojemu je precizno navedena metoda djelovanja bivše totalitarne jugokomunističke tajne službe Udbe i hijerarhija zapovjedanja na relaciji maršal-Udba (Urbroj: 591-99-107/02, klasa: 140-06/99-01/107/02).

Ne samo da je Tito znao za sve planove o organiziranju politički motiviranih ubojstva hrvatskih emigranata od strane zloglasne Udbe, nego je bio prvi koji je uopće odobrio ili ne odobrio neku «ofanzivnu akciju» protiv tako zvane «hrvatske neprijateljske emigracije» («HNE»), kako se u žargonu jugoslavenskih udbaša zvala zapovijed o izvođenju ubojstva izvansudski optuženih navodnih neprijatelja. Svjedoci iz strukture bivše Udbe izjavili su pred nadležnim tijelom RH da bi diktatoru Josipu Brozu Titu obično u ožujku ili travnju mjesecu svake godine tako zvani «savezni sekretar za unutarnje poslove» SFRJ opširno «referisao» o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije. Tada bi «sekretar» naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebale poduzeti «ofanzivne akcije».

Od 68 političkih ubojstava hrvatskih emigranata, koliko je maršal Tito puta naredio «ofanzivnu akciju» u slučaju hrvatskih emigranata, dva «emigranta» su bila maloljetna, naime, trogodišnja Dinka Domačinović, koju je Udba ubila šezdesetih godina 20. st. u argentinskom glavnom gradu Buenos Airesu, i dvanaestogodišnja Rosemarie Ševo, koju je Udba ubila sedamdesetih godina u Italiji. Najpoznatiji hrvatski emigrant koji je ubijen na Titovu zapovijed bio je Bruno Bušić. (Kao zahvalu za ubojstvo Bušića, hrvatske demokratske državne i mjesne vlasti ostavile su u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu na snazi «Trg maršala Tita».) Motiv Titova režima za ubojstvo Bruna Bušića bio je, između ostalih motiva, Bušićev angažman u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (današnji Hrvatski institut za povijest, u Zagrebu) u istraživanju ratnih i poratnih žrtava, kojim je opovrgnuo dogmu velikosrpskoga kruga u jugokomunističkom pokretu koji je propagandistički lažno i krivo prikazao brojku od «600 hiljada» srpskih žrtava u Drugom svjetskom ratu na teritoriju Hrvatske i BiH. Bušić je, na primjer, u srpnju 1969. u Hrvatskom književnom listu objavio članak u kojemu je žrtve rata na strani partizanskog pokreta egzaktno ustanovio u visini od 185.327 žrtava hrvatske, srpske i drugih nacionalnosti. Zbog članka je Bušić dobio cijeli niz anonimnih i pisanih prijetnji njegovu životu. Na koncu ga je Titova Udba ubila u Parizu.

Drugi Manolićev netočan navod je, da Titova Jugoslavija nije bila tamnica hrvatskog naroda. Kao argument u prilog svojoj tvrdnji Manolić je naveo «maršala» Josipa Broza Tita i generala «JNA» Ivana Gošnjaka koji su kao osobe hrvatskog podrijetla obnašali najviše dužnosti u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. (Sebe je «zaboravio» spomenuti.) Međutim, broj pripadnika jednog naroda i njihov visoki hijerahijski položaj u nekoj saveznoj multinacionalnoj državi nije dokaz o tome da li je neki narod u takvoj državi bio slobodan ili ne. Dokaz o slobodi ili utamničenju naroda čini odnos pripadnika dotičnog naroda na vlasti prema vlastitom narodu, a taj odnos je od strane jugoslavenskih komunista, koji su bili hrvatskog podrijetla, bio katastrofalan, sramotan i izdajnički, jer su se hrvatski kadrovi u jugokomunističkoj državi uglavnom posebno trudili zločinima nad hrvatskim narodom dokazati da su «zaslužili» povjerenje koje im je komunistička partija ukazala. (Iznimka koja potvrđuje pravilo je na pr. Miko Tripalo koji se prema vlastitom narodu nije zločinački ponašao.) Identičan primjer genocidnog zločinačkog odnosa prema vlastitom narodu je primjer komunista ruskog podrijetla, kao na pr. Vladimir Iljič Lenjin koji je od 1918. do svoje smrti 1924. dao likvidirati dva milijuna Rusa, ili primjer Crvenih kmera u Kambodži, gdje su svi komunisti u Kambodži od 1974. do 1979. bili po nacionalnosti Kambodžanci i na visokim položajima u državi, a ubili su oko dva milijuna pripadnika kambodžanskog naroda.

Navod Vesne Pusić (HNS-LD) sa skupa tako zvanih «antifašista» u Banskom Grabovcu, u povodu obilježavanja obljetnice komunističkog ustanka, ne odgovora povijesnoj istini. Pretendentica za vođu političkog pokreta ideologije liberalizma u Hrvatskoj Vesna Pusić je, naime, izrekla sljedeće: «(...) Tu smo da se poklonimo borcima protiv fašizma, režima temeljenog na zločinima, a svaki pokušaj da se zločin pravda višim ciljevima poput nacije i slično, čine taj zločin još sramnijim(...)» «Istaknula je da su se antifašisti borili za pravedan cilj, za prava čovjeka, a sada se za isti cilj treba boriti drugim sredstvima.» (Večernji list, 23.7.06.)

Hipokrizijska kritičarka Vesna Pusić

Za prava čovjeka borili su se u Drugom svjetskom ratu Zapadni antifašisti, zapadni Saveznici, ali ne Staljin i Tito. Vesna Pusić hipokrizijski kritizira fašizam i fašističke zločine, a istovremeno hvali komunističke i partizanske borce protiv fašizma koji su, također, činili zločine kao i fašisti, i to najmanje u istoj mjeri ako ne i brojčano više od fašističkih zločina. Vesna Pusić pokušava u Hrvatskoj stvoriti dojam kao da netko pravda fašističke zločine, i to još u ime nacije. Možemo konstatirati da je komunistima u povijesti uvijek trebao tako zvani «unutarnji i vanjski neprijatelj» kako bi opravdali vlastite zločine, zločini koji su definirani po kaznenom zakonu pravne države. «Rukovodstvo» komunističke partije određivalo je tko je «neprijatelj». Nakon pada komunističkog Berlinskog zida došlo je u Hrvatskoj do preokreta, i do sloma Jugoslavije, ali ne i do nestanka komunista s vlasti u Hrvatskoj. Jugokomunisti i bivši komunisti postali su tako zvani i navodni «reformirani komunisti», kao na pr. Račanovi «Socijaldemokrati», ili su postali «liberali», kao na pr. određeni članovi i lideri političke stranke HNS-LD. Neki drugi su pak postali «pravaši» ili konzervativci, a u biti su svi takvi bivši komunisti skriveni komunisti ili kriptokomunisti, ili bivši doušnici jugokomunističke tajne službe, koji su 1990. obukli nacionalno i građansko odijelo i stali se pod nacionalni državni stijeg kako bi i dalje nastavili vladati u demokraciji, bez lustracije odnosno provjere njihove prošlosti, u smislu da li su neki od njih, na pr. kršili ljudska prava. Vesna Pusić je na pr. po svjedočenju kolumniste Denisa Kuljiša, u emisiji «Nedjeljom u dva» kod novinara i voditelja emisije Aleksandra Stankovića, bila članica Šuvarova povjerenstva za reformu školstva. Da podsjetimo najmlađe čitatelje Hrvatskog prava, koji u većini drugih medija pa ni u školama baš i ne čuju i ne uče o zločinima jugokomunista, da je Stipe Šuvar, nakon što je diktator Tito dao silom slomiti demokratsko Hrvatsko proljeće i izvršio progon hrvatskih demokrata, preuzeo vlast u Hrvatskoj od Savke i Tripala, smijenjenih vođa Hrvatskog proljeća. Šuvar je, zajedno s Račanom, bio komunistički ideolog u «Socijalističkoj Republici Hrvatskoj» i visoki funkcioner totalitarne komunističke partije. Sedamdesetih godina 20. st. je Šuvar dao u Hrvatskoj i formalno ukinuti gimnazije, koje se nakon toga tako više nisu zvale, a po sadržaju nisu bile gimnazije od tako zvanog «oslobođenja» 1945. godine. Takozvanom «šuvaricom» uveden je tako zvani «srednjoškolski obrazovni sustav» («srednjoškolski obrazovni centri») koji je, uz neke izmjene, više kozmetičke nego sadržajne, na snazi u Hrvatskoj i danas. Tada, dakle, sedamdesetih godina, kada je mlada Vesna Pusić bila članica Šuvarova tima za «reformu školstva», pojačano je u nastavi marksističko pranje mozga učenika, uvedeni su novi predmeti tipa «Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja» (ili skraćeno TIPSS), zatim, predmet zvan «marksizam» i slični predmeti za ideološku manipulaciju mladim ljudima. Očito kao nagrada za njezin prijašnji angažman u «reformi» komunističkog školstva, Vesna Pusić je postala saborska zastupnica i ostala je predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, postala je i kritičarka fašizma, ali i demokratskog konzervativizma, sa pozicije liberalizma i sl., a ima i podršku britanskog Foreign Officea. (Britansko ministarstvo vanjskih poslova je Titovo nasilno slamanje Hrvatskog proljeća ocijenilo pozitivnim, jer da se radilo o navodnom «umobolnom hrvatskom nacionalizmu». Time se predstavnik jedne demokratske vlade sa Zapada stavio na stranu provrazrednog jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina.)

Opći deklarirani cilj komunista kao predstavnika marksističke ideologije, koja se na Balkanu zvala «titoizam», bio je u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske «Diktatura proletarijata», pod parolom «Smrt fašizmu, sloboda narodu!». Međutim, jugoslavenski antifašisti u Drugom svjetskom ratu pripadali su boljševičkoj struji u antifašističkom pokretu. Zajedno sa strujom nasljednika Strossmayerove jugoslavenske ideologije, i u simbiozi s njima, boljševici su u Drugom svjetskom ratu (jugokomunistički partizani) na području Hrvatske i BiH gazili čovjekova i ljudska prava općenito. Jugoslavenski antifašisti nisu se, dakle, borili za «prava čovjeka», kako je tvrdila Vesna Pusić, nego su se borili za nasilnu instalaciju komunizma u Hrvatskoj, za provođenje Oktobarske revolucije u Hrvatskoj, i za uništenje hrvatske države, tako da su prvo uništili Nezavisnu Državu Hrvatsku, a potom su ubili istinskog antifašistu Andriju Hebranga i uništili su i Zavnohovsku Hrvatsku, koju su onda na kraju, onako uništenu, silovanu i opljačkanu napale Miloševićeve četničke horde. Da su se «antifašisti» Vesne Pusić u Drugom svjetskom ratu istinski borili za prava čovjeka, ne bi Milošević imao šansu 1991. napasti i razoriti Hrvatsku. Hrvatski branitelji morali su za vrijeme Domovinskog rata ispravljati greške i zablude partizana i jugokomunista.

Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma.