RAZLOZI PRAVAŠKOG SLUGANSTVA

Pišući o Starčeviću, Blaž Jurišić napisao je slijedeće: Starčevićeva popularnost imala je jako uporište i u skromnosti njegova načina života. Osobne potrebe sveo je na minimum. Odricao se svega, bez čega se ikako moglo biti. U jelu i piću umjeren, često oskudan. Odijevanje siromašno. Za novce nije mario. Kao veliki bilježnik županije riječke imao je lijepu mjesečnu plaću ali je nije čuvao. Kad bi prvog dobio plaću zadržao bi za sebe koliko mu je trebalo da plati stan i da se prehrani a ostatak bi podijelio siromašnom svijetu. Svakoga prvog u mjesecu sjatili bi se siromasi pred njegova vrata i on im je razdavao sve što je imao, ako mu nije bilo prijeko potrebno. Na kraju svog životnog puta, umirući, zaželio je da počiva na seljačkom groblju a ne na Mirogoju gdje se pokapa pokvarena zagrebačka gospoda.

Iz navedenog je vidljivo da Ante Starčević predstavlja izuzetnu pojavu i pojavu najveće ljudske rijetkosti i vrijednosti u narodnom životu Hrvatske.

Za današnjeg pravaškog čelnika Antu Đapića to se nikako ne bi moglo ustvrditi.

Poglavito ne iz razloga jer on uopće niti ne poznaje pravašku ideologiju a i iz razloga što tu ideologiju nikada nije niti provodio. Od samog početka njegovog djelovanja u HSP-u bilo je vidljivo da ne zastupa program stranke te da su pod njegovim vodstvom temeljna načela i ideologija Starčevićevog pravaštva napuštena i izdana.

Njegov pravaški put počinje nakon ubojstva Ante Paradžika kada sam sebe proglašava i instalira dopredsjednikom no nominalno i formalno to nikada nije postao jer kao takav nije nikada izabran na Saboru stranke.

Iz toga proizlazi da po statutu HSP-a nije mogao, osim na ilegalan način, sazvati spornu sjednicu predsjedništva uoči kutunskog Sabora (1993) na kojem je u dogovoru s tadašnjim režimom smijenio dotadašnjeg predsjednika HSP-a Dobroslava Paragu.

Po statutu te stranke Sabor stranke može sazvati sam predsjednik stranke ali i predsjedništvo ako je to neophodno. U tom slučaju odlučuje natpolovična većina. Pošto prema statutu te stranke predsjedništvo čine, predsjednik, tri dopredsjednika, glavni tajnik te deset članova predsjedništva za sazivanje Sabora predsjedništvu je tada bilo potrebno osam članova.

Kutinski Sabor sazvan je sa samo četiri, odnosno tri člana ( Kandare, Gotal; Arapović -Đapić). Ostali koji su navedeni kao članovi u tome trenutku više nisu bili članovi HSP-a.

Aliju Šiljka sam Boris Kandare isključio je iz stranke putem stegovnog postupka još prije rečenog Sabora a Ivica Karamatić, Vjekoslav Ćosić te Miljenko Barbarić stranku su napustili 1991 godine.

Kad bi i da je Anto Đapić slijedio program HSP-a i Starčevićevog nauka ova prevara i krađa možda mu se ne bi uzimala za zlo, možda je nikada nitko ne bi niti spomenuo niti se prisjetio tog lopovluka kojeg je Đapić i te kako svijestan i koji mu neprestano visi nad glavom.

Visi mu nad glavom jer svaka vlast i svaka politička opcija koja dođe na vlast može taj lopovluk sankcionirati na način da stranku vrati onome i onima kojima je i ukradena.

Sam Đapić i cijeli današnji HSP, dok mu je on na čelu, tako je osuđen na vječno sluganstvo svakoj vlasti a svakoj vlasti, koja razmišlja nedemokratski i koja ne drži do zakona i prava, takvo sluganstvo je poželjno.

Baš ovim primjerom može se potvrditi i oslikati njemačka poslovica koja kaže da, tko se napravi slugom, mora svakome držati plug.

Vidljivo je iz navedenog da je Đapića na čelo HSP-a instalirao tadašnji režim s nakanom da može nesmetano provoditi sramnu i izdajničku politiku spram Bosne a potom i samu politiku u Hrvatskoj.Usudio bih se reći, da je bez obzira što je likvidacijom Ante Paradžika HSP politički bio obezglavljen, tada bio takoreći jedina kočnica tadašnjoj i takvoj politici.

Naime u to vrijeme početkom 90-ih Tuđman je svoje političko djelovanje razmahivao u jakom revolucionarnom duhu što je narod oduševljeno prihvaćao. Intelektualci i stranački prvaci su se povukli izručivši mu povjerenje i vodstvo kako Hrvatske tako i same politike.

To što je s Bosnom tako završilo, to što smo utonuli u mrak krivnja je ne samo na Đapiću i njegovom sluganstvu već i na intelektualcima, na njihovom kukavičluku i odsutnosti.( Mnogi su još tada umuknuli a taj muk kod mnogih traje do dana današnjega).

Za svoju slugansku politiku Đapić i njegovi najbliži adekvatno su i nagrađivani. On sam, njegova supruga te njegov kum Vlado Jukić imaju visoke činove hrvatske vojske uz koje vjerojatno idu i određene beneficije.

Običan hrvatski branitelj da bi stekao i došao do sličnih prava mora počiniti samoubojstvo iz očaja jer ta zaslužena prava ne može ostvariti.

Za razliku od Starčevića, Đapić ne dijeli nikome ništa već grabi sebi na sve strane. Od onog što se zna u posjedu je stana u Zagrebu, stana u Osijeku, kuće na Viru…

Svojim političkim radom, poimanjem pravaštva, svojim shvaćanjem politike i općeniti životnih vrijednosti povrijedio je uspomenu, lik i djelo Ante Starčevića kako to ne bi povrijedila najoštrija kritika niti najgori i najžešći napad na politiku Ante Starčevića.

Onaj drugi HSP koji je djelovao prije kutunskog Sabora već više od 13 godina čeka pravdu i pravnu državu. Stavljen je pod stakleno zvono čime je u razvitku političke varijante u Hrvatskoj nestalo jednog dinamičko progresivnog čimbenika. Politička scena u jednom svom dijelu postala je neuravnotežena a dobar dio biračkog tijela paraliziran.

I kod slučaja Branimira Glavaša i kod slučaja rušenja kuća na Viru, te općenito u zadnje vrijeme počelo se puno govoriti o funkcioniranju pravne države. Bilo bi vrijeme da profunkcionira i u ovom slučaju.

U zadnje vrijeme govori se puno i o slobodi medija kod nas. Tako ravnatelj HTV-a Mirko Galić izjavljuje kako su danas javni mediji čimbenik demokracije u Hrvatskoj, kako politika nema utjecaja na njihov rad te da su politički nepristrani, neovisni i slobodni.

Mene osobno a vjerujem i hrvatsku javnost zanimalo bi čuti potpunu i cijelu istinu vezanu uz sve navedeno od za to meritornih osoba od kojih su neki već cijelo jedno desetljeće onemogućeni kako bi pravu istinu iznijeli hrvatskoj javnosti.

                                                                                       OMRČEN; MIRKO