HRVATSKA VRHUŠKA I DALJE IDE PUTEVIMA JOSIPA BROZA TITA, NAREDBODAVCA BLEIBURŠKOG POKOLJA I KRIŽNOG PUTA HRVATSKOG NARODA

«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ON LINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

28. kolovoz 2006.

“Ne živite s laži”(A. Solženjicin)

HRVATSKA VRHUŠKA I DALJE IDE PUTEVIMA JOSIPA BROZA TITA, NAREDBODAVCA BLEIBURŠKOG POKOLJA I KRIŽNOG PUTA HRVATSKOG NARODA !

Predsjednik RH Stipe Mesić kani ovih dana Titovim stopama, koji mu je i danas ostao nedostižan uzor i nadahnuće, otputovati na takozvani summit nesvrstanih u Castrovu Havanu na Kubi, dok se domaći titoisti zabavljaju (od Bandića do Račana, Sanadera, udovice Tuđman i novinara), kako pored krvnika Tita pronaći počasno mjesto za trg i spomenik u Zagrebu i za njegovog šegrta, Franju Tuđmana. Čak se usude kao pravi bezbožni komunisti predlagati brisanje Trga svetoga Marka, jednog od četvorice evanđelista i osobnog tajnika prvog Isusovog apostola, svetoga Petra, da bi ga zamjenili Tuđmanovim imenom.

Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan zadnjih nekoliko godina je višekratno pozirao uz veliku sliku nekadašnjeg šefa Saveza komunista Jugoslavije i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Budući da je ovaj čin ne samo na simboličkoj razini svojevrsna identifikacija Račana i Tita već i otvoren izazov svim istinskim demokratskim antifašističkim snagama u Hrvatskoj i svijetu, treba upozoriti na nedopustivost oživljavanja ovakvih simbola negativne i totalitarne prošlosti u kojoj hrvatski narod ne samo nije bio suveren već nije uživao niti elementarna nacionalna prava i građanske slobode. Nedavno je i premijer Sanader izjavio u Hrvatskom Saboru da nije ni kod Tita bilo sve loše, bez obzira što su Vijeće Europe 2006. godine i Europska narodna stranka 2004. godine izdali proglase i odluke o raskidu sa totalitarnim komunističkim nasljeđem u Europi.

Komunistički pokret, kojem je Tito nedvojbeno pripadao, bez obzira na iznimke, nikada se nije borio u vrijeme Drugog svjetskog rata ni za kakvu samostalnu i slobodnu hrvatsku državu, pa čak ni za konfederalno državno uređenje, već za srbokomunističku Jugoslaviju, u kojoj su čak i pojedini hrvatski partizani i komunisti, kada su uvidjeli strahote zabluda u koje su povjerovali o slobodi i ravnopravnosti hrvatskog naroda, bili proganjani, zatvarani ili čak izdani poput Cesarca, Keršovanija, Adžije odnosno ubijeni poput Hebranga(bez obzira na zla koja je sam ranije počinio u ime sovjetskog komunizma), ili smjenjeni sa vlasti nakon rušenja Hrvatskog proljeća, odnosno zatvoreni i po svoj prilici umoreni u Titovim komunističkim gulazima, poput generala Mutaka i tisuća zatvorenih komunista i drugih na Golom otoku nakon 1948 godine.

Josipa Broza Tita ugledni Washington Post označio je pred točno osam godina, u kolovozu 1998. godine, prigodom pedesete obljetnice razlaza Tita sa Staljinom kao “komunističkog tiranina i jednom od najokrutnijih ličnosti 20. stoljeća, kojem su Truman i Eisenhower pomogli, što je značilo dopustiti mu da u Jugoslaviji održava nemilosrdan i zločinački komunistički sustav, ili su mu mogli okrenuti leđa i dopustiti Staljinu da radi kako mu volja. Američko-jugoslavenski odnosi postajali su sve bolji, iako je Tito nastavio sa svojom tiranijom” zaključio je ugledni američki dnevnik.

Komunistički tiranin Tito savršeno je dobro znao što čini utamničenjem Stepinca 1946. godine, pa je zbog njegovog progona i progona i ubojstava više od 600 katoličkih svećenika, redovnika i redovnica bio ekskomuniciran iz katoličke Crkve, budući da joj je po krštenju pripadao.

Ono što je nepobitna povijesna istina jest da je Tito naredbodavac genocida nad hrvatskim narodom i izravni pokretač i sudionik hrvatskog holokausta 1945. godine i kasnije, te da nikada nije riješio niti hrvatsko nacionalno pitanje kao ni pitanje nacionalne ravnopravnosti nesrpskih naroda bivše SFRJ. Titovi komunisti poubijali su ogroman broj, gotovo sve ratne zarobljenike, časnike, vojnike i civile odmah nakon predaje, bez suda ili presude, dok su čak i Staljinovi zarobljenici znali imati bolji postupak, mnogima je suđeno i poslati su u Gulag, nakon čega su se neki preživjeli čak i vratili u svoje zemlje, uključujući bivšu Jugoslaviju(Karlo Štajner, Julijus Baranovski, Savić-Marković Štedimlija i mnogi dr.)

Balkanski Staljin Tito poslao je štabu 3. armije JA dne 13.05.1945. brzojav s kojim je osudio na smrt stotine tisuća vojnih i civilnih zarobljenika:” III. armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. Sa njima se nalazi Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima...Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rejona Celja pravcem Šoštanj - Slovenjgradec, kako bi koncentrisali napad na uništenje ove grupe." U potpisu ovog brzojava, koji je značio smrt za nekoliko stotina tisuća zarobljenih vojnika i civila, stajao je Josip Broz Tito osobno.

Tito je ovu zapovijed istog dana uputio i Štabu 1. armije, jer se pribojavao da Vlatko Maček ne bi uz pomoć Churchilla, oformio višestranačku građansku vladu i spriječio uspostavu Titove komunističke tiranije. Naime, nakon što su Englezi spasili Tita iz njemačkog obruča u Drvaru, Tito je nakon povratka iz Barija, gdje se je 12. kolovoza 1944. godine sastao sa Churchillom, morao na Visu javno obećati da nakon završetka rata nema namjeru uvesti komunistički već demokratski sustav u Jugoslaviju, a Staljinu je na sastanku u Moskvi u rujnu 1944. godine, morao obećati povratak monarhije u Jugoslaviju.

Inače, telegram na koji se titioisti i zavedeni pozivaju u namjeri da ospore Titovu gencoidnost a koji je Tito uputio 14. svibnja 1945. godine, u kojem traži "preduzimanje najenergičnijih mjera da se pod svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika". bio je dostavljen 7. i 9. slovenskom korpusu pod zapovjedništvom Glavnog štaba Slovenije, te se nije odnosio na zarobljene Hrvate, već Slovence ili Nijemce, jer slovenski partizani nisu tada mogli niti su zarobljavali hrvatske vojnike i civile. Ova Titova inicijativa postala je bespredmetna, jer samo četiri dana kasnije Glavni štab Slovenije je ukinut i stavljen pod komandu 4. armije, u kojoj se je nalazila i tenkovska divizija zloglasnog četničkog koljača Sime Dubajića, koji je prema vlastitom priznanju iz 1990. godine, pobio 1945. godine oko 40 tisuća zarobljenika i žalio što ih nije pobio još i više.

Tito je koncem svibnja u Mariboru i Kumrovcu izjavio da su on i partizani "očistili zemlju od domaćih izroda i Nijemaca" a u govoru od 4. lipnja 1945. godine rekao je "da su osvetili žrtve".

Pokolj na Blebirugu i Križnom putu bio je sustavno pripreman od 1944. godine, o čemu postoji obimna dokumentacija britanskog Foreign Office-a. U jednom službenom britanskom dokumentu od 11. svibnja 1945. godine upućenom ministru vanjskih poslova sir Anthonyu Edenu izvještava se "da su partizani u svakom gradu i selu uspostavili strahovitu diktaturu komunističke partije, da nikome ne dopuštaju napustiti zemlju ili uspostaviti kontakt sa savezničkim snagama, jer boljševizaciju Jugoslavije kane ostvariti bez živih svjedoka.U skladu sa takvom odlukom, komunisti su tražili sve one koji su među narodom uživali bilo kakav ugled ili važnost, hapsili ih i potom bez suđenja strijeljali ili slali u koncentracione logore gdje bi ih kasnije, čini se, ubijali."

U izvještaju se navode deseci primjera masovnih strijeljanja istaknutih svećenika i intelektualaca u jesen 1944. i proljeće 1945. godine.

Osim što je Tito počinio zločin genocida nad hrvatskim narodom o čemu je izdano nekoliko relevantnih povijesnih publikacija, pokojni demograf ing. Vladimir Žerjavić iznosi podatak da je za Titove vladavine ubijeno znatno više ljudi nego u Jasenovcu, ne računajući u tu brojku ratne žrtve, te je zaključio da hrvatski antifašizam zbog takvih golemih zločina nije niti postojao.

Dakle, u Hrvatskoj bi trebalo prestati lagati o nepostojećem osloboditeljskom značaju hrvatskog antifašizma, jer su Titovi komunisti i Jugoslavenska armija izvršili genocid nad vlastitim stanovništvom poput Crvenih Kmera u Kambodži 30 godina kasnije. I dok se za preživjele lidere Crvenih Kmera utemeljio Međunarodni sud za ratne zločine u Kambodži, naši preživjeli domaći izvršitelji genocida se sa tim hvale, primaju odlikovanja i zahtjevaju veće mirovine.

Osim što je naredio i izvršio genocid nad vlastitim narodom, Tito i njegovi sljedbenici držali su svo vrijeme svoje vladavine hrvatski narod na optuženičkoj klupi monstruoznim uvećanjem broja žrtava u Jasenovcu i time planetarno stvorili i proširili mit o genocidnosti hrvatskog naroda, nad kojim su upravo oni počinili genocid i uspostavili tiranski sustav vladavine. U naše vrijeme Milošević i velikosrbi iskoristili su ove laži za novu agresiju protiv Republike Hrvatske.

Na velikom javnom skupu 15. svibnja 1945. jedan visoki komunistički dužnosnik(umro za Božić 2004.g.) odlikovan kao vijećnik Zavnoha od predsjednika Mesića 30. srpnja 2003., pozvao je javno na masovne likvidacije u Zagrebu slijedećim riječima:”Za fašiste zakona u našoj državi nema. Jedini zakon koji ćemo primjeniti na njih je kuršum. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju”, Vjesnik, 17.05.1945. Nakon tih njegovih poziva 16 tisuća građana Zagreba, uključujući i sve ranjenike iz bolnica netragom je nestalo.

Poljski filozof Leszek Kolakowski opisao je uspon na vlast komunističkih partija u istočnoj Europi :“Cijela partija postala je organizacija krvnika, nije više bilo nevinih i svi komunisti postali su ortaci u nasilju izvršenom nad društvom”, /Glavni tokovi marksizma/.

Leksikon genocida objavljen u SR Njemačkoj 1998. godine iznosi da je Tito odgovoran za milion i sto sedamdeset i dvije tisuće ubijenih žrtava, dok najtiražniji njemački dnevni list Bild u broju od 22. veljače 2003. iznosi tablicu najmasovnijih ubojica 20. stoljeća, na kojoj se nalazi i Tito sa milion ubijenih ljudi.

Francuska publikacija Crna knjiga komunizma navodi da su komunisti pobili četverostruko više ljudi od Hitlerovih nacista, pa bi i to trebao biti razlog da se već jednom prestane sa veličanjem komunističkog diktatora Tita i komunističke Partije. A što tek reći za zločinačku Udbu kao tajnu jugoslavensku komunističku policiju nego da je bila Gestapo sa crvenom zvijezdom. Nakon što je pod imenom Ozna sudjelovala u masovnim poslijeratnim pogubljenjima, Udba je uhodila milijune ljudi, prisluškivala, provocirala, lažno optuživala, saslušavala, mučila najokrutnijom torturom, bila šifra za zlo, bila je zlo sama po sebi.

O promašenosti Titove politike za hrvatski narod najbolje svjedoči činjenica da je i dan današnji s pravom pokopan u Beogradu(ruski nobelovac i disident A. Solženjicin zgražao se je u svibnju 1980. godine, da se lideri svijeta klanjaju jednom od najvećih svjetskih krvnika), za čije je interese i živio, dok iza svoje smrti nije ostavio nikakvu politički vrijednu baštinu, već kaos, teror i zlo koje je kulminiralo krvavim raspadom jugoslavenske federacije. Uz pokret nesvrstanih kao izvoznika marksizma lenjinizma, koji je koristio naftu kao oruđe međunarodnog terorizma i njegovom marginalnom značenju danas, ali u kojeg predsjednik Mesić ponovno uvaljuje Republiku Hrvatsku, valja spomenuti izjavu libijskog vođe Gadafija “da on ima puno pravo ubijati svoje protivnike u inozemstvu, jer to isto čini i Tito, pa mu nitko ne zamjera.”

Titovo ime danas simbolizira najveći pokolj hrvatskog naroda u modernoj povijesti, Goli otok, slom Hrvatskog proljeća, ubojstvo Andrije Hebranga, utamničenje i trovanje kardinala Alojzija Stepinca, a napokon i zločinačku JNA kao Titov naoružani dio komunističke partije Jugoslavije, koja je počinila od 1981. godine bezbrojne zločine od Kosova do Hrvatske, Slovenije i BIH. Tito je i sinonim za Udbu, jugoslavenski komunistički totalitarizam, nacionalnu neravnopravnost i strahovladu.

Iz svega proizlazi da je Tito, ne samo prema zapovjednoj odgovornosti, već i prema osobnoj odgovornosti kriv za Bleiburg, Križni put, Goli otok, slom Hrvatske 1971. godine i komunističku strahovladu od 1945-1990. godine.Nedopustiva je blamaža i ponižavanje hrvatskog naroda da Tita još uvijek slave današnji najviši državni dužnosnici poput Mesića, Račana, V. Pusić I Sanadera (isto je činio i bivši predsjednik Hrvatske Tuđman), a u Zagrebu se najljepši trg još uvijek zove Trg maršala Tita. Sada još čekamo samo da Titov šegrt Tuđman zamjeni evanđelista svetog Marka. Takvog povijesnog ankronizma i zaborava nema više niti u Rusiji od baltičkog mora do Vladivostoka.