«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

LAŽNI MAGISTAR I RATNI ZLOČINI !

29. kolovoz 2006.

Lažni magistar ANTO ĐAPIĆ opet je punio stupce ideologiziranih medija u Republici Hrvatskoj, po tko zna koji puta pribijen na stup srama!

Ideološki liberalni «Jutarnji list» u protekle je tri godine dao lažnom magistru i te kakvu platformu za afirmaciju i sakupljanje predizbornih bodova u političkoj areni Republike Hrvatske – gdje vladaju gladijatorske borbe, a ne demokratska sučeljavanja. Jači «gladijator» kolje slabijeg, nakon što «cezar» spusti svoj palac prema dolje. «Cezar» Sanader Đapiću stalno podiže palac prema gore tako da Đapićevi oponenti u pravilu uvijek izvuku deblji kraj – u nedemokratskim političkim uvjetima. Đapić Anto može bilo što napraviti – ništa mu se neće dogoditi jer uživa zaštitu premijera Republike Hrvatske. Đapić služi u političkoj areni samo za obračun s političkim neistomišljenicima. Sjetimo se kako je u predsjedničkom transkriptu iz 1996. godine otkriveno da se uzurpator otete Hrvatske stranke prava Anto Đapić nudio Franji Tuđmanu kao trojanski konj da razbija opoziciju. Koliko su neki predstavnici opozicije u RH isti šarlatani kao što je i Đapić dokazao je Ivica Račan koji mu je pod izgovorom «složenog predmeta» ostavio na zlouporabu časnu i demokratsku Hrvatsku stranku prava – stranku, koja je u vrijeme dok ju je osnovao, njome predsjedavao i vodio je Dobroslav Paraga bila doslovno jedina stranka koja se borila za demokraciju, za zaštitu ljudskih i nacionalnih prava, i za samostalnu hrvatsku državu.

Hrvatska stranka prava je za vrijeme Paradžika i Parage bila stjegonoša hrvatske nezavisnosti, dok su Račanovi kriptokomunisti i Tuđmanovi boljševici njegovali titoizam i suradnju s agresorom na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Slobodanom Miloševićem. Nismo valjda zaboravili da je Franjo Tuđman po povratku iz Karađorđeva odmah o dogovoru o podjeli BiH obavijestio, ni manje ni više nego Ivicu Račana. (O tome je pisao Feral Tribune). Inače, SDP je 1992. jedva prešao izborni prag od pet posto. Ivica Račan nikada nije prosvjedovao, a kamoli djelatno se odupro podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića. Zato ga je Tuđman neizravno ustoličio za svojega nasljednika, tako da je Račan godine 2000. postao premijer, a ne netko iz Hrvatske demokratske zajednice, jer ni u vlastite ljude Tuđman nije imao povjerenje, što je odlika boljševika koji se u pravilu uvijek rješavaju svih svojih najbližih suradnika. Tuđman se pred kraj života odrekao i svog najpouzdanijeg ministra Andrije Hebranga i optužio ga da je špijun za neku stranu silu. (Hebrang se nakon toga odrekao F. Tuđmana i dao ostavku na sve položaje u državi, uključujući ostavku na položaj voditelja liječničkog konzilija koji je koordinirao liječenje teško bolesnog Tuđmana, i poručio mu da ne razlikuje dobro od zla.) Poznato je također da su Ivica Račan i Anto Đapić zajednički bili gosti u Predsjedničkim dvorima, o čemu postoji i zajednička fotografija Đapić-Tuđman-Račan, objavljena na stranicama « Hrvatskog prava » on line.

Neki mediji i neki novinari i te kako idu Đapiću niz dlaku i lansiraju ga što češće u medijima, jer se tako dodvoraju premijeru RH, ali nekada ne mogu ni takvi zavisni i poslušni mediji i neki novinari zaobići Đapićevu korupciju koja bi se mogla vidjeti i sa Mjeseca, kao Kineski zid.

Đapić u Londonu na Mamićev račun

Lažni magistar dao se korumpirati od šefa N.K. Dinama Zdravka Mamića, koji je danas dao izgraditi svoj privatni neboder u Zagrebu, a prije 15 godina nosio je gaće na štapu. Ekscentrični Mamić platio je korumpiranom magistru put u London da bi potpredsjednik N.K. Osijek, koji ima «sportsku figuru» japanskih sumo-boraca kako bi mogao biti «uzor» mladim nogometašima i športašima, mogao gledati nogometnu utakmicu Arsenal – Dinamo. Esdepeovac Josip Leko iz saborskog povjerenstva za pitanje sukoba interesa saborskih zastupnika najavio je javnu osudu Đapića, da je bio u sukobu interesa «ako je istina da je putovao na račun nogometnog kluba Dinama». Međutim, Leko je naivan ako vjeruje da će povjerenstvo osuditi saborskog zastupnika Đapića da je u sukobu interesa jer se Đapić nalazi pod zaštitom Lekinog šefa Ivice Račana (SDP) i premijera RH Ive Sanadera (HDZ) zato što titoisti Račan i Sanader drže Đapića u pričuvi kao potencijalnog koalicijskog partnera za popunjavanje rupa u koaliciji, a Đapić se dobro prodaje bilo kome. Sjetimo se kako je s bivšim šefom jugokomunističke milicije Milanom Đukićem, predsjednikom jedne od stranaka srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, «lokao» rakiju i «mlatio» janjetinu, kao znak lokalne koalicije otete HSP i Đukićeve stranke. I 100 godina nakon što su pravaške izdajice s Folnegovićem otele Ocu domovine Anti Starčeviću Stranku prava, tako da je Otac domovine pred sam kraj životao bio prisiljen osnovati novu stranku, Čistu stranku prava, i danas je ista situacija. Kao što su pravaške izdajice krajem 19. i početkom 20. st. otetu Stranku prava proskribirali s najgorim političkim marionetama u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, ponajprije s ideološki liberalnim Štrosmayerovim strankama i sa srpskom ekstremističkom strankom «SSS» koja je 1902. lansirala u svojim zagrebačkim novinama šovinistički članak «Srbi i Hrvati» («Do istrage vaše ili naše»), tako i danas Folnegovićev nasljednik Anto Đapić sramoti HSP nudeći je svakom u Republici Hrvatskoj.

No, što je jedna kupljena zrakoplovna karta i karta za jedno mjesto u londonskom stadionu naspram stanova i kuća koja je Đapić « zaradio » za svoju djelatnost kojom se bavi. Nepošteno stečenu imovinu Đapić ne prikazuje u saborskoj imovinskoj kartici, pod izgovorom da se radi o «tehničkim razlozima», tako da u kartici nema cjelokupne Đapićeve imovine : vikendice na Viru (bez građevinske dozvole), zatim, navodno nasljeđene kuće u Kaštel Gomilici, novog stana u Osijeku i najnovijeg stana u zagrebačkoj četvrti Jarun, za koji se govori da ga je kompromitirani gospodarstvenik i Tuđmanov tajkun Vlado Zec osigurao za Đapića, da može svoje gospodarske promašaje sakriti iza Hrvatske stranke prava.

Eto, što je doživjela Republika Hrvatska, zahvaljujući Franji Tuđmanu koji je Đapiću 1993. poklonio otetu HSP, da je HSP zbog Đapića danas sinonim za lopovluk, prijevaru, za dodvorništvo, za koaliciju s bivšim komunistima, titoistima i dr. S pravom je novinar Jurica Pavičić u članku «Besplatni izlet u London» kritizirao Đapića i druge da predstavljaju «političku kastu koja se ponaša po modelu život je «charge free»» (Jutarnji list, 26.8.2006.) Koliko je Đapićeva intelektualna razina niska svjedoči njegov iskaz «Jutarnjem listu» u članku «Đapić u Londonu na Mamićev račun», od 24.8.2006., da ne voli razgledavati znamenitosti, tako da je umjesto razgledavanja Londona radije sjedio u aperitiv-baru jednog londonskog hotela, okupio, vjerojatno isto tako primitivno društvo kao što je on, i raspleo priče iz prošlosti, po uzoru na Zdravka Tomca, kako je Đapić rekao. Možda je Đapić u aperitiv-baru londonskog hotela raspleo priču iz prošlosti o optužbama kako je bio doušnik «Kontra-obavještajne službe JNA» («KOS»), ili kako je bio doušnik Tuđmanove službe SIS u Hrvatskoj stranci prava, ili kako je bio trojanski konj, ili kako je lažirao magisterij, prepisujući dvije trećine magistarskog rada, s pravopisnim greškama, iz knjige svog kolege po lopovluku i mentora Borisa Kandarea, ili kako je izdao Dobroslava Paragu i izvršio de facto veleizdaju Republike Hrvatske. Možda se Đapić pri takvim čavrljanjima smije do neba kako je lukavo, primitivno i pokvareno nasamario sve oko sebe, kako mu dobro, odlično ide što se tiče materijalnih vrijednosti i dužnosti koje obavlja i koje se množe proporcionalno njegovoj tjelesnoj težini. Đapić je, ne samo oktroirani «predsjednik» Hrvatske stranke prava, nego je i osječki gradonačelnik, saborski zastupnik, dopredsjednik jednog nogometnog kluba, član saborskog odbora itd. Međutim, Đapića neki mediji sumnjiče ovih dana i kao mogućeg ratnog zločinca?

«Đapić prezire zločince iz HOS-a kojima je zapovijedao»

Kao što je bio kukavica u ratu, tako je Đapić i kukavica u miru. U gore navedenom naslovu članka u «Slobodnoj Dalmaciji», od 27. kolovoza 2006. vidi se sva bijeda radikalnog desničara, kršitelja ljudskih prava i optuženog antisemita Ante Đapića. Novinar Vuk Đuričić postavio je, međutim, konstataciju da bi ANTO ĐAPIĆ po zapovjednoj odgovornosti mogao odgovarati za ratni zločin u Cerni 1992. godine, ako je istina da su neki bivši pripadnici HOS-a sudjelovali u ubojstvu jedne srpske obitelji. Po novinskim izvješćima da je jedan od osumnjičenih predao svom zapovjedniku satnije opljačkan novac i nakit, više se čini da se radilo o klasičnom kriminalnom aktu iz koristoljublja nego o etnički motiviranom ili ratnom zločinu. Međutim, kako god sud odlučio, a kada su bivši hosovci u pitanju odlučiti će ekspresno, Đapić bi mogao odgovarati, da je RH pravna država, ili za ratni zločin, kako je novinar naveo, ili za klasični kriminal pljačke i razbojstva, jer je u to vrijeme Đapić bio načelnik HOS-a.

Poznata je činjenica da je zlotvor JOSIP MANOLIĆ pokušao zločin nad nekoliko desetaka strijeljanih Srba u Gospiću 1991. prikvačiti Dobroslavu Paragi, koji je iz pritvora u zagrebačkom Remetincu, gdje ga je dao zatvoriti Franjo Tuđman, uspio demantirati sotonske Manolićeve laži, jer postrojbe HOS-a u vrijeme ubijanja srpskih zarobljenika nisu bile u Gospiću nego su u Gospić stigle kasnije i spasile grad od pada u ruke velikosrpskog nacističkog režima. Đapić «ponosno» izjavljuje novinaru Đuričiću u navedenom članku, kako je HOS te godine (u veljači 1992.) «već potpao pod zapovjedništvo Hrvatske vojske i podsjetio kako se iza postrojbi HOS-a ne vuku nikakvi repovi zločina», ali prešućuje činjenicu da je bio Tuđmanov tajni agent u redovima Hrvatske stranke prava, te je sve činio kako bi fašističkim salutiranjem i tajnim potkopavanjem stranke kompromitirao stranku HSP i njenog tadašnjeg predsjednika Paragu.

Od 1991. do 1992. je HOS bio uvijek dio Hrvatske vojske, a paravojna jedinica je HOS bio u istoj mjeri kao i ZNG, jer je paravojni status imao u odnosu na ondašnju SFRJ u očima velikosrpskih i jugokomunističkih generala JNA i Miloševićeve klike, te u očima Franje Tuđmana. U pravu je Đapić kada je ustvrdio da se iza HOS-a ne vuku nikakvi repovi ratnog zločina, ali nije rekao, da je to, naime, zahvaljujući demokratskoj politici Dobroslava Parage koji nije dopuštao zlouprabu HOS-a, osim uporabu u svrhu obrane RH i BiH od velikosrpske agresije. Dok je bio živ načelnik HOS-a Ante Paradžik, to je bilo 100 posto tako, a nakon Paradžikove likvidacije, kada je časnog Paradžika zamijenio na nesreću Anto Đapić, stvari se mijenjaju, jer Đapić nastupa sa proustaške i fašističke pozicije kako bi kompromitirao HOS. Hvala Bogu, u tome nije uspio jer niti jedan hosovac nije kao bojovnik Hrvatskih obrambenih snaga osuđen pred Haaškim sudom ICTY za ratni zločin, osim onih bivših hosovaca koji su izdali HOS, kao na pr. Vinko Martinović «Štela», koji je izdao HOS i prešao u HVO, te pod Boban-Tuđmanovim zapovjedništvom počinio ratni zločin, i s pravom osuđen zbog toga. Od Haaškog suda ICTY osuđeni su za ratni zločin u pravilu bivši članovi Saveza komunista, koji su i pokrenuli velikosrpsku pobunu i agresiju na Republiku Hrvatsku 1990./1991. godine. Uz bivšeg pravaša Antu Prkačina, Anto Đapić je izdao HOS i HSP, učinivši pri tome najveću moguću štetu, ne samo Hrvatskoj stranci prava, nego i Republici Hrvatskoj. Novinarke i novinari koji HOS i danas, 11 godina nakon završetka rata, tretiraju kao pravojnu organizaciju neka pitaju svoju kolegicu iz Vukovara Alemku Mirković što je HOS značio za Vukovarce u kolovozu, rujnu, listopadu i studenome 1991. godine, ili neka pročitaju presudu Vrhovnog suda RH iz 1993. godine koji je HOS svrstao u legalni dio Oružanih snaga RH i Hrvatsku vojsku. HOS je bio paravojna organizacija samo za Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana, kao i za Tuđmanovog tajnog agenta Antu Đapića.