Iako bi čovjek bio pomislio da se Račanovim (sramotnim) povratkom na vlast 2000. godine vratio i stari zločinačkih duh titoizma, kriptokomunist Račan čuvao se politike titoističkih provokacija, vjerojatno sretan što mu je zaboravni hrvatski narod omogućio povratak na vlast (uz svesrdnu Budišinu potporu), gdje je do pada Berlinskog zida proveo tri desetljeća, kao komunistički ideolog, i vjerojatno svjestan da mu je mjesto u zatvoru, s obzirom da je bio jedan od protagonista provođenja represije protiv hrvatskog naroda. Da je Ivica Račan u Sjedinjenim Američkim Državama provodio represiju protiv američkog naroda kakvu je provodio u svojoj domovini Hrvatskoj, i Račan je svjestan da bi završio na električnom stolcu. Međutim, otkad je u Hrvatskoj u studenome 1918. godine stupila čizma velikosrpskog okupatora (okupacijske jedinice kraljevine Srbije), Hrvatska je postala eldorado za zločince svih vrsta. Nakon dva desetljeća velikosrpske represije stigoše 1941. crveni divljaci koji su četnicima pokazali kako se u biti planski i sustavno terorizira hrvatske civile, a 1945. u velikom zločinačkom finalu su partizani pokazali njemačkim nacistima kako se efikasno provodi genocid nad hrvatskim narodom, da se, naime, u roku od mjesec dana može likvidirati četvrt milijuna ratnih zarobljenika i zarobljenih civila. Brzinu jugokomunističkog genocida nad Hrvatima nisu dostigli čak ni ekstremisti i zločinci iz redova naroda Hutu kada su devedesetih godina 20. izvršili u afričkoj Ruandi genocid nad «žoharima», kako su svojim zločinačkim šovinističkim jezikom zvali nedužne žrtve iz naroda Tutsi. (Hutuima je za izvođenje genocida trebalo tri mjeseca.) Kao što je rečeno, čak ni Račan nije nakon svog nezasluženog «comebacka» 2000. godine otvoreno istupao titoistički, jer je dovoljno veliki oportunist da to čini samo kada je siguran da mu to neće izravno štetiti. Ove, 2006. godine se Račan, nakon drugog pada s vlasti, i proklamirane druge kandidature za premijera RH, otvoreno usudio reći da je za njega «Tito je najveći državnik». Time je predsjednik «Socijaldemokratske partije» u Republici Hrvatskoj izrazio najveći mogući prijezir prema hrvatskom narodu – koji je 1945. bio žrtva titoističkog genocida. Za one koji možda nisu sigurni – Ivica Račan je po nacionalnom podrijetlu Hrvat, a što je u srcu – to je druga priča. Uglavnom, hvaliti Tita, kao što to čini vođa saborske opozicijske manjine Račan, znači drugim riječima voditi protuhrvatsku politiku, što i nije čudno ako se zna, a poznavatelji povijesti to mogu potvrditi, da je jugokomunist Račan od 1971. do 1990. vodio izdajničku protuhrvatsku politiku koju je 1990. zaokružio predajom oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske u ruke «JNA», a «JNA» je oružje TO, koje su platili hrvatski porezni obveznici, predala u ruke «krajiškim» četnicima. Tako je hrvatski narod ratnu agresiju Srbije i Jugoslavije dočekao 1991. kao goloruki narod, dok je Miloševićeva propaganda preko TV Beograd širila velike laži kako je «srpski narod u Hrvatskoj – goloruk narod» kojega da treba zaštiti od «povampirenog ustaštva». Ostalo je povijest, kao što čitatelji Hrvatskog prava i te kako dobro znaju.

Račan je svoju ovogodišnju pohvalu zločinca Tita, koju je hrvatskom narodu izrekao uoči Uskrsa, vjerojatno umjesto Uskrsne čestitke, izrekao u duhovnom ozračju koje pogoduje veličanju kulta ličnosti jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina Josipa Broza Tita. Besramno titoističko medijsko-političko duhovno ozračje stvorila je politika vođe liberala u Hrvatskoj – dr. Ive Sanadera (HDZ), premijera Republike Hrvatske.

Iako je HDZ pridružena članica konzervativne demokratske Europske pučke stranke (EPP), politička praksa premijera Sanadera klasična je liberalna politika odnosno politika liberalne ideologije. Vesna Pusić je još 2003. godine, nakon povratka Hrvatske demokratske zajednice na vlast, ustvrdila da je Ivo Sanader preuzeo liberalni program Hrvatske narodne stranke. Do danas gospođa Pusić nije povukla svoju izjavu, očito zadovoljna u kolikoj mjeri je Sanader svojom politikom doprinio rušenju hrvatske nacionalne sigurnosti. Nema sumnje da će Sanader od svoje kolegice preuzeti i najnoviji program pod nazivom «novi suverenitet», koji treba čitati kao gubitak hrvatskog suvereniteta. Dok Mesić, Sanader i Pusić iz petnih žila tvrde da u Europi  (EU) nema granica, zemlje Europske Unije i te kako preko granica svojih zemalja deportiraju osobe koje su ilegalno ušle na teritorij zemalja Unije ili kojima je istekao «politički» azil.

Duhovno ozračje zločinačkog titoizma u Republici Hrvatskoj

Kako izgleda duhovno ozračje titoizma u Republici Hrvatskoj na početku 21. stoljeća, 26 godina nakon diktatorove smrti (koji je s ovoga svijeta otišao, nažalost, nekažnjen zbog silnih počinjenih zločina), svjedoči činjenica da Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma za svoj emblem ne smije koristiti povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem, zato što je to prilikom registracije HR Centra IZK godine 2004. zabranio Antun Palarić, šef vladina središnjeg ureda za upravu, i to pod komunističkim izgovorom da Centar «ne smije koristiti službeni grb Republike Hrvatske». Ponavljamo, povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem, kao prvi službeni grb Republike Hrvatske, dao je 1990. godine ukinuti prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, nakon što je pod povijesnim hrvatskim grbom, i zahvaljujući povijesnom hrvatskom grbu, dobio prve višestranačke izbore koji su u Hrvatskoj održani 1990. godine. Povijesni hrvatski grb, s prvim bijelim poljem u «šahovnici», bio je službenim grbom hrvatske države iz 1527. godine, kada se, na pr. nalazio na škrinji Hrvatskog sabora u kojemu se čuvao državni pečat. No, bivši komunisti u svemu hrvatskome vide ustaštvo, pa i u povijesnom hrvatskom grbu iz 16. stoljeća. (Usput rečeno, ustaše su se pojavili tridesetih godina 20. stoljeća.) Drugi primjer: iako je valutu kunu uveo banovinski režim 1939. godine, za aktualne titoiste je HRKn «ustaška» valuta. S obzirom da nismo robovi simbola, povijesni hrvatski grb, s prvim bijelim poljem, nosimo kao hrvatski domoljubi (patrioti) u svojemu srcu, s uvjerenjem da će doći vrijeme kada će se povijesni hrvatski grb smjeti normalno isticati kao simbol hrvatskog političkog naroda. Do tada će sa političke scene nestati ostatci predstavnika agresivnog aktualnog titoizma, ili će nestati hrvatski narod, kao što su u Drugom svjetskom ratu u šumama nestale brojne hrvatske žrtve, koje nominalno demokratske vlasti Republike Hrvatske ne namjeravaju civilizirano ekshumirati i dostojno pokopati na groblju, jer samo se životinje ostavlja u masovnim grobnicama. (Hrvatske žrtve kao da po bivšim partizanima i komunistima imaju status životinja.)

Sanaderov premijerski mandat će u povijesti biti zapamćen i po tome da je umjesto vladine nacionalne kampanje za osvješćivanje stanovništva Republike Hrvatske o zločinima jugokomunizma, u gradu-heroju Vukovaru, na bivši jugoslavenski «Dan Republike», 29.11.2005. godine, obnovljena «Komunistička partija Hrvatske», koju Sanaderov središnji državni ured za upravu nije htio registrirati, ali ne zbog pravog razloga nego zbog izgovora da navodno nije bilo dovoljno osnivača, što je providni izgovor. Pravi izgovor za zabranu obnovljene «KPH» trebao je biti razlog što jugonostalgičarski obnovitelji «KPH» koriste boljševičku totalitarnu parolu «Proleteri svih zemalja ujedinite se», i što nastupaju pod zločinakim simbolom crvene zvijezde petokrake. Da je Sanaderova vlada pokrenula nacionalnu kampanju osvješćivanja o zločinima komunizma, možda bi i neki novinari i urednici Hrvatske televizije, koji su nas u posljednje tri godine «počastili» cijelim nizom titoističkih emisija, drugačije razmišljali, a ne tititoistički odnosno forsirali kult ličnosti zločinca Tita. Mogu se u Kumrovcu svake godine okupiti i tisuće titoista na uobičajnom derneku, ali HTV nije dužna u udarnim informativno-političkim emisijama opširno, i u pozitivnom kontekstu, prenositi događaj koji ne gradi demokraciju nego je razgrađuje.

Supekov demanti aktualnih titoista u Republici Hrvatskoj

Novinari i urednici Aleksandar STANKOVIĆ, Denis LATIN i glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizija Mirko GALIĆ «počastili» su građane Hrvatske i pretplatnike Hrvatske radio-televizije s cijelim nizom titoističkih emisija. Dana 26. srpnja 2006. godine je Hrvatska televizija prikazala aktualno snimljeni razgovor s akademikom Ivanom Supekom, s kojim je razgovarala urednica Neda Ritz. Supek je u svom povijesnom ekspozeu demantirao i Galića i Latina i Stankovića, kao i sve druge povijesne neznalice. Supek je, naime, posvjedočio da je Tito bio boljševik i vođa boljševičke struje u jugoslavenskom antifašističkom pokretu koja je prevladala i u hrvatskom antifašističkom pokretu, nakon što je Tito dao ubiti Andriju Hebranga, a da je Hebrang bio antifašist, a ne boljševik poput bandita Moše Pijada, Edvarda Kardelja, Aleksandra Rankovića, Đilasa i Tita. Supekova ocjena Tita nije od jučer. Odavno je Supek u svojim djelima ustvrdio da je Tito bio dogmat, a Hebrang antidogmat. Ta činjenica, međutim, nije ni Franji Tuđmanu bila povod da da ukloniti ime zagrebačkom trgu po «maršalu Titu», kao niti njegovim nasljednicima Račanu i Sanaderu. Premijer Sanader je u Hrvatskom saboru izjavio da «Nije ni Tito sve loše radio». Po tom načelu bi se onda isto moglo tvrditi za Hitlera, Staljina i druge tirane i masovne ubojice. Titov antifašizam bio je boljševičkog, totalitarnog, a ne demokratskog tipa kakav su zastupali Zapadni saveznici u Drugom svjetskom ratu SAD i Velika Britanija. Stoga Titu nije mjesto u hrvatskoj javnosti, i ne samo zbog toga. Sanader, Račan, Galić, Stanković, Latin i drugi istomišljenici moraju se odlučiti između Tita i Hebranga, između Tita i Stepinca, između Tita i Bruna Bušića, između Tita i hrvatskog naroda – svih građana Hrvatske. Drugačije neće ići. Stoga gospodo, ne živite s laži!

Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma.