NA DRUGU OBLJETNICU SMRTI DR STIPE ŠUVARA 2004-2006.:

Nedavno se je navršila  druga obljetnica (29.06.2006.) iznenadne smrti političara i sociologa dr Stipe Šuvara, o kojem je neposredno nakon smrti napisano  i izrečeno toliko nekritičnih hvalospjeva i zanesenih panegirika bez ukusa i kritičnosti, da su posve nepotrebno nadmašili smisao latinske izreke “o mrtvima samo dobro”. Pretežit dio medijske scene u Hrvatskoj svojom nekritičnošću(jedan ga je “bogobojazni” autor nekrologa u svojoj političkoj dezorjentiranosti, proglasio čak Božjim anđelom na nebesima), prešućivanjem i zamagljivanjem objektivne istine i ocjene vrijednosti djelovanja dr. Šuvara, ne samo krivotvorio elementarno provjerive činjenice, već doslovce potvrdio, nakon više od 120 godina misao dr. Ante Starčevića, koji je upozoravao da “mi Hrvati imamo dvije narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine.”

U tom kontektstu posebno bi trebalo izdvojiti indikativan i iritantan teskt dr. Dejana Jovića u Slobodnoj dalmaciji od 15. srpnja 2004., sadašnjeg savjetnika ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar Kitarović iz Sterlinga u Škotskoj, a nekadašnjeg Šuvarovog skojevca i pasdarana jugokomunističke diktature, koji je cijeloj jednoj hrvatskoj generaciji ostao itekako u sjećanju po svojim ekstremno-ljevičarskim otrovnim uvodnicima u svojstvu glavnog urednika Šuvaravog Poleta. Premda se desetljećima školuje i živi u Velikoj Britaniji, svojim oproštajnim slovom od Stipe Šuvara, pokazao je da nije usvojio ništa od demokratskih načela demokratskog društva, jer nije iskazao nikakve samokritičnosti niti objektivne distance prema sebi samom i pokojnom Stipi Šuvaru, budući da su obojica  bili u službi rigidne komunističke diktature, koja se je održavala punim zatvorima političkih protivnika, likvidacijama političkih emigranata, zabranom slobode govora i udruživanja, što je i rezultiralo usponom velikosrpskog šovinizma, koji je hrvatska dočekala potpuno nepripremljena, baš zahvaljujući Šuvaru, Joviću i njima sličnima.  Šuvar, Jović i drugovi onemogućili su svaku glasnost ili pluralizam medija osamdestih godina u Hrvatskoj, što je također njihov obol krvavom raspletu raspada bivše Jugoslavije.

Strelovit uspon dr. Stipe Šuvara u partijskoj nomenklaturi započeo je 1972. godine, odmah po slamanju Hrvatskog proljeća, jer su ga ortodoksni jugounitaristi prepoznali kao svojega već 1969. godine u vrijeme njegovog “glasovitog” napada na akademika Petra Šegedina i njegovu novelu znakovitog naslova “Izdajnik”, te njegovog udara na “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, koju je dr. Šuvar označio kao “krupnu političku grešku”. U onodobnom, poznatom partijskom glasilu “Naše teme” kojem je bio i glavni urednik, dr. Šuvar je 1969. godine, iznosio i takve grube neistine, kao na primjer “da Hrvatska uopće nije eksploatirana u Jugoslaviji”.

Dr. Šuvar uskoro je postao paradigma za političku i ideološku represiju Saveza komunista Jugoslavije nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine.

Istaknuti hrvatski književnik i političar Vlado Gotovac u svojim zatvorskim sjećanjima napisao je za svog imotskog progonitelja “da Šuvar, na primjer, nikome na zemlji ne želi dobro. Od primitivnosti sumoran, pun resantimana prema svakoj delikatnosti, svakoj produhovljenosti, on bi zatvorio svakoga tko zna izabrati kravatu i dobro je svezati!”

Kada je Partija 1974. imenovala Šuvara republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu, on nije proveo “demokratizaciju obrazovanja u Hrvatskoj”, kako je izjavljivao zadnjih godina, nego ga je dekapitirao ukinuvši gimnazije i uvodeći marksizam i teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, dokidanjem ili smanjenjem satova povijesti, hrvatske književnosti, latinskog, logike i filozofije. Nije slučajno tada dobio etiketu Pol Pota hrvatske kulture s jasnom aluzijom na lidera kambodžanskog kulturocida i genocida, budući da je takozvanom reformom školstva, izvršio zatiranje humanističke naborazbe za nekoliko generacija mladih, na prostoru Hrvatske ali i bivše Jugoslavije.

Poznati hrvatski redatelj Danijel Marušić javno je posvjedočio prije nekoliko godina da ga je Stipe Šuvar optužio kao agenta američke CIA-e, a kada mu se je na toj ocjeni suprotstavio profesor Huml, Šuvar ga je smjesta politički i duhovno likvidirao. Stradao je samo zato što je nasuprot Šuvaru, podržao osnivanje glazbene priredbe Osorske glazbene večeri, koja se i dan današnji uspješno održava. U tom svjetlu, priče o navodnim Šuvarovim zaslugama za muzejske prostore u Splitu, Zagrebu, Zadru ili izgradnju NSK, izgledaju doslovce kao Potemkinova sela.

Nakon Titove smrti 1980. godine, dr. Šuvar na aktivu međuopćinskog komiteta Saveza komunista u Imotskom daje svoj originalan ključ za daljnje progone i represiju “kontrarevolucionarnih snaga” svojom monstruoznom tvrdnjom “da u Hrvatskoj živi još oko 85 tisuća obitelji čiji su preci ili članovi bili na strani poraženih snaga iz vremena Drugog svjetskog rata, te da otuda još uvijek dolazi prijetnja izazivanja napada na temelje socijalističke Jugoslavije i vlasti radničke klase.” Istodobno, postavlja svoje komesare u tadašnji omladinski list Polet, koji pod njegovim partijskim istomišljenicima postaje preko noći pogromaško-batinaški list, koji pribavlja Hrvatskoj naziv neostaljinističke jugoslavenske republike, u odnosu na ondašnje tzv. liberalne Sloveniju i Srbiju.

U vrijeme kada se je dr. Šuvar “proslavio” sastavljanjem tzv. Bijele knjige 130 nepoćudnih ljudi u ondašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, njemački nobelovac knjževnik Heinrich Boll javno je prosvjedovao na godišnjoj Skupštini PEN kluba za Njemačku u listopadu 1984. godine, “što se u Hrvatskoj drže u tamnici ljudi poput Gotovca, Tuđmana, Parage i Veselice”. Dakle, dr. Šuvar kako titoistički Ždanov ne samo da je sudjelovao u zatvaranju i progonu političkih neistomišljenika, već je pozivao na nove progone i suđenja. Kada se spominje njegova navodna intervencija za Dražena Budišu, javnost treba znati da se je radilo o vezanoj trgovini između poznatog teologa Tomislav Šagi Bunića, koji je prihvatio kult Tita i Partije u okviru ondašnjeg Teološkog društva Kršćanska sadašnjost” i tadašnjeg režima. Budiša se je u znak zahvale Šagiju i dr. Šuvaru obvezao na potpunu šutnju i političku pasivnost što je ispoštovao sve do pada Berlinskog zida, dakle u razdoblju od 1976-1989. godine.

Hrvatskom jeziku je, u vrijeme 200. godišnjice obilježavanja rođenja velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića u Vukovaru 1987., dr.Šuvar odricao pravo na jezičnu i književnu samostalnost, “jer se ne radi o posebnom nacionalnom hrvatskom jeziku već o hrvatskom ili srpskom jeziku”, upravo onako kako su bivši gimnazijalci morali sedamdesetih i osmadesetih godina učiti u tzv. šuvaricama to jest “srednjoškolskim obrazovanim centrima”.

Nakon samo četiri godine, ohrabren i od dr. Šuvara, velikosrpski šovinizam u Vukovaru, doveo je do barbarskog razaranja tog hrvatskog grada od strane JNA kao naoružanog djela SKJ kojem je 1988-1989. dr. Šuvar bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ.

Dok je veličao Vuka Karadžića kao velikog prosvjetitelja, prešućujući njegovu velikosrpsku ideologiju, dr. Šuvar je na sjednici CK SK Srbije u travnju 1988. godine, dao odlučujuću potporu Slobodanu Miloševiću tvrdnjom “da ne stoje tvrdnje da je SK Srbije postao zarobljenik srpskog nacionalizma”, ili izjavom “da su sve srpske bitke i naše bitke” u vrijeme kada je u Sloveniji, Hrvatskoj i na Zapadu postalo očigledno da Milošević kreće u realizaciju gazimestanske Velike Srbije, trujući istodobno hrvatsko društvo neprestanim provociranjem tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj poput njegovog uzora dr. Vladimira Bakarića, videći u tome trajan alibi za komunističku strahovladu nad Hrvatskom od 1945. do 1990. godine.

Dosljedan u svojim zloćudnim zabludama, dr. Šuvar je do pred samu smrt iznosio nedokazive i netočne tvrdnje “da bi se u vezi raspada Jugoslavije našlo mirno rješenje, jer JNA nije bila za rat”, što je potpuno promašena tvrdnja kada raspoloživi dokumenti i izjave sudionika govore da je već 1989. godine na sastanku u Kuparima između Kadijevića i Miloševića pala odluka da će JNA stati iza srpskih interesa. Doktrinarni titoist, ne samo da nikada niti jednom rječju nije progovorio ništa o Titovoj 35- godišnjoj krvavoj strahovladi, već je godinu dana prije smrti postao jedan od utemeljitelja Saveza Društva “Josip Broz Tito” u Hrvatskoj.

Šuvaru su čak i njegovi protivnici priznavali dosljednost u njegovim stavovima, pa je o mnogim svojim partijskim suradnicima kao što su Dušan Bilandžić, Ivica Račan, Savka Dabčević Kučar i dr.. napisao gorke istine, a u jednom je trenutku u časopisu “Hrvatska ljevica” čak napisao “da je jedina istinski opoziciona desna stranka u Hrvatskoj, Paragin HSP 1861”.

No ipak “društvo u kojem je Šuvar zadužen za brigu o idealima, može u najboljem slučaju dospjeti do sumorne jednoličnosti elementarnih potreba. Hod po leševima i vrebanje – to je moralna osnova Šuvarovih propovijedi, put kojim je došao u priliku da ih održava” poručio mu je iz zatvora pjesnik Vlado Gotovac. Tome se i nema što više dodati niti oduzeti!