Balkanexpress Pupovac – Mesić

- Od Biljana Donjih do svjetske globalne TV-mreže

28.7.2006.

1/2

Četiri Hrvata ravnokotarskog mjesta Škabrnje, u zaleđu Zadra, kamenovali su jednu kuću u susjednom mjestu Biljane Donje, u kojoj živi jedna Srpkinja. Odmah je reagirao dežurni stražar srpskih prava u Hrvatskoj MILORAD PUPOVAC, označivši (prekršajni) izgred «sramotom», te da je Hrvatska postala za Srbe isto kao i Kosovo – mjesto terora (ne trebamo se zavaravati, Milan Đukić odaslao bi iste hipokrizijske poruke kao Pupovac, možda malo primitivnije dikcije jer ipak je bivši «milicioner», a Pupovac predavač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). Pupovca je odmah podržao bivši navodni kadrovik Udbe i sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, kojemu je drugi predsjednički mandat osigurao predsjednik vlade Republike Hrvatske Ivo Sanader (HDZ) na način da je «zakasnio» kandidirati protukandidata predsjedniku Mesiću, zatim je kandidirao ženu (Jadranku Kosor), iako žene u hrvatskom biračkom tijelu znatno teže ili skoro nikako ne prolaze, a na kraju je, kad i to nije bilo dovoljno da osigura Mesićevu pobjedu, manipulirao izbornim rezultatima u toj mjeri da je objavljeni prolazak predsjedničkog kandidata Borisa Mikšića u drugi izborni krug s Mesićem naglo demantiran i objavljen prolazak kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice. U izbornoj manipulaciji je Sanader imao punu potporu tako zvanih liberalnih medija u Hrvatskoj, u kojima su glavni urednici redom bivši komunisti i djeca i unuci partizana, kao uostalom i najvažniji državni dužnosnici.

Čim je dežurni stražar srpskih prava u Hrvatskoj prozvao «zločeste» Hrvate i predstavnike državnih institucija RH, odmah je na «veliko mjesto zločina» stigao navodni udbaški kadrovik i drugi predsjednik RH Stjepan Mesić, zvan «Stipe» i solidarizirao se s «patničkim» srpskim civilima koji su «preživjeli hrvatski teror». Uz njega je bila i njegova «žestoka» konkurentica iz predsjedničke kampanje, Jadranka Kosor, potpredsjednica vlade RH, koju je Mesić bio optužio nešto u vezi pašteta i slično. Međutim, kad treba osuditi hrvatske izgrednike, onda su Jadranka Kosor i Mesić na istoj liniji.

Načelno se slažemo s osudom bilo kakvog izgreda ili nasilja, ali dobronamjerno upozoravamao da svaki događaj ima svoje konkretne uzroke i povod, pa tako i kamenovanje kuće jedne Srpkinje.

Predstavništvo OESS u RH odmah je osudilo incident kamenovanja, koji su liberalni mediji u RH digli na n-tu potenciju (kako se to već radi u medijsko-psihološkom ratu protiv hrvatskog naroda). S tim u vezi je OESS objavilo priopćenje u kojemu se naglašava da će i dalje motriti ponašanje hrvatske vlade. Bivši tajnik terorističke velikosrpske vlade tzv. «Republike Srpske Krajine» SAVO ŠTRBAC iz Beograda je uputio ukor onim Srbima u Hrvatskoj koji sudjeluju u proslavi hrvatske oslobodilačke akcije «Oluje», naglasivši da je «hrvatska vlast 1995. počinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj». «Pogubne «dječje bolesti»» tipičan je članak tiska u Hrvatskoj, kao na pr. u «Večernjem listu» od 27. srpnja 2006. godine, koji je objavljen iz pera Deane Knežević jedan dan nakon navedenog incidenta, u kojemu se kao stoka žigosi svaki, i najmanji izgred prema srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, i to prema bivšoj pobunjeničkoj i još uvijek drskoj srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. Možda ne svi, ali ne i mali broj pripadnika srpske nacionalne manjine iz Hrvatske, koji su se nakon završetka okupacije hrvatskog teritorija vratili na svoja ognjišta, s kojih ih je 1995. pokupila Martićeva banditska paravlast i potjerala traktorima ispred tenkova bivše «JNA» koji su ih jednim dijelom i doslovno zgazili u tako zvanoj «bežaniji» pred Hrvatskom vojskom, kao kod Kostajnice, i dan danas provocira hrvatske žrtve velikosrpske agresije iz 1991. Primjera srpskih provokacija ima bezbroj, kao na pr. u Vukovaru, ali malo kada je fokus glavnih urednika medija u Hrvatskoj na srpskim izgrednicima i nasilnicima. Skidanje i paljenje hrvatskog državnog stijega u Republici Hrvatskoj je postala normala kao na Bliskom istoku paljenje američkog stijega.

Nitko ne odobrava niti potiče u Hrvatskoj kamenovanje kuće jedne srpske starije žene. Međutim, incident iz Biljana Donjih zrcali izdajničku politiku Banskih dvora prema vlastitom biračkom tijelu i hrvatskom narodu, jer, nije hrvatski narod tražio aboliciju za srpske teroriste iz tzv. «Krajine», a upravo je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman udijelio velikodušnu i nepromišljenu aboliciju za svekoliko terorističko velikosrpstvo u Hrvatskoj. Zato se neki srpski povratnici i ponašaju tako bahato kada vide da bivši terorist Veljko Đakula ili Stanimirović i slični dobivaju od hrvatske države mnoštvo privilegija – kao «zahvalu» za organiziranje i dizanje srpske pobune 1990. i sječu «balvana» u revolucionarnom žaru, kao što su se 27. srpnja 1941. srpski četnici digli u mjestu Srb na ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske, potpomognuti od strane službenog saveznika NDH – Mussolinijevih fašista i talijanske armije i obavještajne službe. Tada je žrtvom velikosrpskog terorizma palo nekoliko tisuća hrvatskih civila u dalmatinskoj krajini i sjeverozapadnoj Bosni, a dio hrvatskog teritorija okupiran je od strane Kraljevine Italije, i to onaj dio koji nije obuhvaćao anektirani teritorij iz Rimskih ugovora. Po istom obrascu dogodila se pobuna «ludog» srpskog naroda u Hrvatskoj, kako je vođa srpske pobune iz 1990. godine, šibenski psihijatar JOVAN RAŠKOVIĆ, bio ustvrdio za svoje srpske sunarodnjake. No, predsjednici ogranaka terorističke «Srpske demokratske stranke» («SDS»), zapovjednici vodova milicije i pričuvnih jedinica «JNA» u Kninu, Okučanima, Korenici, Benkovcu, Borovu Selu i drugdje, šefovi ratnih štabova velikosrpske bande i drugi zlikovci, poput srpskih topnika i «artiljeraca» koji su razarali hrvatska sela i gradove, i četnika koji su etnički čistili hrvatske civile na okupiranom području (preko tri tisuće ubijenih Hrvata od 1991. do 1995. na okupiranim području, pod «zaštitom» međunarodnih snaga UN – Unprofora, i 100 tisuća protjeranih Hrvata) abolirani su od strane Predsjednika Tuđmana. U isti mah je Tuđman abolirao, dakle, od sudske optužbe i kazne oslobodio izvršne ubojice hrvatskog viteza i hrvatskog branitelja odnosno organizatora hrvatske obrane ANTU PARADŽIKA, dopredsjednika Hrvatske stranke prava, a Hrvatsku stranku prava i njenog preživjelog predsjednika Dobroslava Paragu zabranio isti dan kada je formalno dao zabraniti i terorističku «SDS», a zabrana je bila pročitana u udarnom terminu središnjih informativnih vijesti na Hrvatskoj televiziji. Zato i dan danas ispaštaju hrvatski branitelji i časnici Hrvatske vojske, a bivši srpski teroristi sazivaju tiskovne konferencije i optužuju Hrvatsku za nasilje nad Srbima. Naravno da takve vijesti u roku od 24 sata obiđu cijeli globus, dok objašnjenje uzroka kamenovanja kuće jedne Srpkinje ne obiđe svjetski globus. Po župniku iz Škabrnje je uzrok kamenovanju kuće u Biljanima Donjim sin od navedene Srpkinje, koji je za vrijeme velikosrpske agresije zlostavljao hrvatske mještane iz Škabrnje. Načelnik općine Škabrnje objasnio je motiv kamenovanja, koji nije, dakle, branio nego objasnio, da je, naime, na kući, u kojoj su za vrijeme rata 1991. mučeni hrvatski civilni zarobljenici, osvanuo cinički grafit leptira-mirotvorca. Prisjetimo se, za vrijeme rata, točnije, na dan pada Vukovara je velikosrpska banda i soldateska «JNA» u velikom mjestu Škabrnje počinila ratni zločin i genocid u vidu stravičnog pokolja nad hrvatskim civilima, te je do temelja minirana rimokatolička crkva. Samo sreća, junaštvo i pribranost jednog mještanina Škabrnje, iz obitelji Glavić, koji je iz jedne kuće u okupiranoj Škabrnji izvukao i na sigurno odveo dvadesetak djece hrvatskih roditelja i hrvatskih branitelja, spriječilo je da se broj hrvatskih žrtava nije popeo na više od 100 (jedna stotina). Jedan srpski terorista je jednoj djevojci u Škabrnji pucao pred njom u njenog zaručnika iz neposredne blizine pištoljem u glavu i ubio ga. Takve slike strave Hrvati iz Škabrnje pamte, a pamte i to da počinitelji zločina iz redova velikosrpske bande nisu osuđeni od pravne države Hrvatske. Sramota je da se za cijeli srpski pokolj u Škabrnji sudilo samo jednoj srpskoj babi, a i to suđenje se moralo ponoviti, kao da je organizirani zločin ovisio o jednoj zločinačkoj srpskoj babetini.

Ostaje na kraju gorak zaključak kako se mediji u Hrvatskoj olako hvataju «revolvera» kada treba «pucati» u hrvatske izgrednike, ne pitajući se za uzroke, jer nikome ne pada na pamet iz čista mira bacati uokolo ili po kućama kamenje, kao da nema pametnijeg posla. Međutim, nepravda hrvatske vlade prema hrvatskim žrtvama izaziva revolt među hrvatskim građanima kojima je dojadila sluganska politika Banskih dvora i predsjedničkog ureda. Nitko od silnih novinara koji su na HTV, NOVA TV, RTL, Z1 TV i u takoreći cjelokupnom tisku RH oštro i najoštrije osudili hrvatske izgrednike nije u stanju, jer ne žele, napisati pošteni članak ili napraviti poštenu emisiju na temu kako međunarodna zajednica, među kojom se ističe OESS, zajedno sa četničkom vlašću tako zvane «Republike Srpske» (de facto okupirani teritorij BiH) već 10 godina, od Daytonskog sporazuma 1995. silom sprečava povratak etnički očišćenih Hrvata iz Banjaluke, Prijedora i gradova i sela Bosanske Posavine na njihova ognjišta, unatoč tome što Daytonski sporazum striktno propisuje da se sve izbjeglice i prognane osobe imaju pravo vratiti. Nema reciprociteta povratka izbjeglica u Republici Hrvatskoj i u fašističkoj tzv. «RS», a vlada premijera Sanadera, kao i prijašnja koalicijska Račanova vlada, kao poslušni pas naseljava Srbe po Hrvatskoj (u Knin ih se vratilo više od 10 tisuća), dok se u tzv. «RS» vratilo samo šest tisuća od preko 200 tisuća Hrvata iz Banjaluke i Bosanske Posavine prije rata i etničkog čišćenja od strane velikosrpskog totalitarnog režima. (Na sljedećim izborima u Kninu vlast preuzima Pupovčev SDSS.) Tuđmanove vlade i sam Predsjednik Tuđman su protjeranim bosanskim Hrvatima ustupili kuće i stanove Srba iz Hrvatske koji su 1995. izbjegli uoči «Oluje», dok danas te iste već prognane Hrvate hrvatske nominalno demokratske vlasti gone policijskom represijom van iz stanova i kuća, u nova progonstva, kako bi se Srpkinje i Srbi mogli vratiti kao gospoda, dok se prognanim Hrvatima iz Banjaluke i Posavine ruga, ne samo cijeli svijet, nego i vlada RH i predsjednik Republike Hrvatske. Tako je to kad su na vlasti bivši komunisti za koje mnogi građani i analitičari navode da su «izdajice» kakve svijet nije vidio. K tomu još i vrhunski «lažovi i licemjeri» – pravi «balkanci».