«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
2. rujan 2006.
PRIOPĆENJE HRVATSKOG CENTRA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA O ISPRAVKU
NETOČNOG NAVODA NOVINARKE JASNE BABIĆ U VEZI SLUČAJA POLITIČKOG UBOJSTVA
HRVATSKOG EMIGRANTA STJEPANA ĐUREKOVIĆA I AKTUALNOG SUĐENJA PRATESU U MÜNCHENU
– PRIOPĆENJE KOJE JE GLAVNI UREDNIK SLOBODNE DALMACIJE CENZURIRAO
Napomena redakcije «Hrvatskog prava»:
Poštovane
čitateljice i čitatelji online izdanja Hrvatskog prava,
predstavljamo
vam u cijelosti tekst Hrvatskog centra za
istraživanje zločina komunizma, od 6. lipnja 2006. godine, koji je upućen
splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija radi objave i ispravka netočnog navoda
Jasne Babić (po Zakonu o medijima), ali koji je glavni urednik Slobodne
Dalmacije cenzurirao, t.j. nije htio objaviti, vjerojatno misleći da hrvatska
javnost ne treba saznati drugu stranu medalje odnosno istinu, ili ne vjerujući
u istinitost navoda Hrvatskog centra za
istraživanje zločina komunizma, ali je u tom slučaju trebao možda
prepustiti čitateljstvu da samo procijeni. Poštovane čitateljice i čitatelji,
procijenite i zaključite o čemu se radi, i da li je trebalo dole navedeni tekst
cenzurirat odnosno prešutjet!
«Ne živite s laži» (Aleksandar Solženjicin)
«Za prekid suđenja Pratesu kriva službena Hrvatska»
«Iznenađuje negativna kritika
novinarke Jasne Babić na račun njemačkog državnog odvjetništva u vezi suđenja
bivšem doušniku Udbe i optuženiku Krunoslavu Pratesu za sudjelovanje u
kapitalnom političkom ubojstvu pokojnog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića
u Njemačkoj. Zašto iznenađuje negativna kritika gospođe Babić, inače ugledne
hrvatske novinarke, kritika kojom se dobiva dojam da štiti bivše Udbaše, a ne
da štiti hrvatsko državno vodstvo od navodno neargumentiranih optužbi i
prijetnji njemačkih vlasti? Zato što je Jasna Babić bila žrtva hrvatske
ex-komunističke obavještajne službe i njezinog jednog čelnika koji joj je
svojedobno u demokratskoj Hrvatskoj kršio njena ljudska prava i pokušao s njom
na najgrublji način manipulirati. Usput rečeno, nikada taj bivši šef
obavještajne službe nije pred pravnom državom Hrvatskom odgovarao za kršenje
ljudskih prava novinarke, gospođe Babić! Da li netko iz hrvatskog obavještajnog
miljea Jasnu Babić danas ucjenjuje da piše u korist osumnjičenog bivšeg šefa
totalitarne jugoslavenske tajne službe u Zagrebu, «SDB», Josipa Perkovića,
stvar je za objektivnu i detaljnu analizu.
Kao prvo, suđenje u Münchenu
nije doživjelo neuspjeh, kako Jasna Babić sugerira, jer još nije završeno, s
obzirom da je suđenje prekinuto na neodređeno vrijeme. Nadalje, za značenje
suđenja nije bitno prate li ga mediji u Njemačkoj ili ne, kao što to
omalovažavajući sugerira Jasna Babić u navedenom članku. Suđenje za političko
ubojstvo Stjepana Đurekovića održava se u Münchenu na sudu koji je ekvivalent
Županijskom sudu u Zagrebu, i to sve govori o velikom značenju toga suđenja,
koje se održava zbog državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Djelomično je
točan navod Jasne Babić da su «udbaški krugovi bili BND-ovi veliki saveznici».
Bundesnachrichtendienst Savezne Republike Njemačke je u nekim vremenskim
razdobljima usko surađivao s Udbom i dijelovima Udbe, i poslije, nakon
Rankovićeva pada, sa također totalitarnom jugoslavenskom «Službom državne
sigurnosti» i njezinim dijelovima, a to nije neobično, jer su tadašnja Zapadna
Njemačka i SFRJ održavali prijateljske bilateralne odnose, ali velika je
razlika ta što je Udba (SDB) ubijala nedužne ljude na političkom teritoriju
bivše Zapadne Njemačke, dok obavještajna služba Zapadne Njemačke BND nije
ubijala nedužne ljude, a kamoli na pol. teritoriju bivše Jugoslavije. Njemačke
vlasti nikada jugoslavenskim vlastima nisu dale placet za politička ubojstva.
Čak je svojevremeno njemački novinar, poznat i hrvatskoj javnosti iz
Domovinskog rata, pokojni Carl Gustav Ströhm, u članku «Katarakt» tražio da
Njemačka izruči Titovu režimu neke hrvatske emigrante u zamjenu za članove
ljevičarske terorističke bande «Baader-Meinhof» koja je od jugokomunističkih
vlasti bila dobila politički azil. Međutim, suludo je ako bivši obavještajni
krugovi misle da spominjanjem suradnje bivše Udbe i BND mogu ucjenjivati
njemačku vladu da izvrši pritisak na njemačko pravosuđe da suđenje Pratesu
stavi ad acta. Savezna Republika Njemačka nije banana republika. Gospođa Babić
niti jednom riječju nije spomenula da je njemačko državno odvjetništvo
(novinarka u članku upotrebljava zastarjeli jugoslavenski termin «tužilaštvo»,
valjda da bi se omalovažilo državno odvjetništvo «Staatsanwaltschaft»
demokratske njemačke države) za Josipom Perkovićem raspisalo tjeralicu, da za
osumnjičenim Perkovićem traga Središnji njemački kriminalistički ured «BKA»
(njemačka verzija FBI), i to ne bez razloga, jer je svjedok Lasić, također
jedan od bivših šefova Udbe, u predistražnim radnjama Županijskog suda u
Zagrebu teško teretio Perkovića za Đurekovićevo ubojstvo.
Također je u članku prešućena
činjenica da Perkovićev sin Aleksandar (Saša) radi u Uredu predsjednika
Republike Hrvatske Stjepana Mesića na poslu savjetnika za nacionalnu sigurnost,
i da njemačke vlasti sumnjaju da se na svjedoke poput Lasića vršio pritisak iz
Hrvatske da u Münchenu ne svjedoči protiv Pratesa. Ne smijemo zaboraviti da je
na pr. bivši Mesićev savjetnik Bagić dobio zabranu ulaska u zemlje EU zato što
je Hrvoju Petraču omogućio pravodobni
bijeg u inozemstvo uoči akcije hrvatske policije da ga uhiti. Predsjednik Mesić
je zbog toga morao odustati od savjetničkih usluga Bagića. Suđenje Pratesu je
prekinuto, ali ne smije se zaboraviti da je optuženi Prates na suđenju priznao
da je ključeve od prostorije objekta u kojemu je Đureković likvidiran predao
uoči ubojstva Josipu Perkoviću. Usput rečeno, bilo bi pošteno da Perković Josip
ode u München i na nadležnom sudu vrati ključeve Pratesu.
Jasna Babić je čak iznjela
nevjerojatnu konstrukciju da je jedna od osam bivših republičkih obavještajnih
službi poslala Đurekovića u inozemstvo, što je nonsens jer pokojni Đurekoković
nije bio suradnik Udbe kao Prates, nego žrtva Udbe. Kod nas, u našoj zemlji,
inače, nema puno riječi sućuti za udovicu Stjepana Đurekovića, gospođu Gizelu, kojoj je Titov režim ubio
muža i sina, i to zbog tako zvanog verbalnog delikta mišljenja, samo zato što
je Đureković u svojim knjigama kritizirao izvitopereni jugokomunistički režim,
devijacije i moralna posrnuća njegova «rukovodstva». Ne smije se zaboraviti da
je Đureković bio član jugokomunističkog ustroja i svejedno nije bio dovoljno
politički podoban, čim je počeo iznositi kritiku. Toliko o slobodi u Titovoj
«socijalističkoj» Jugoslaviji.
Za Jasnu Babić nije nenormalno
što vlada dr. Sanadera (HDZ) i predsjednik Republike Mesić štite Perkovića od
neizručenja, s jedne strane, a s druge strane što hrvatska pravna i demokratska
država nije već odavno sama procesuirala Đurekovićeve ubojice i nalogodavce tog
gnjusnog i kukavičkog ubojstva, kakva su počinile totalitarne države poput 3.
Reicha, Sovjetskog Saveza i Titove Jugoslavije. Stjepan Đureković ubijen je
isto kao i Sophia Scholl koja je 1943. kritizirala Hitlerov režim. Ne stoji,
dakle, navod novinarke Babić da su njemačke pravosudne vlasti, koje naziva
«kreatorima münchenske optužnice», «odbile službenu pomoć Hrvatske», nego
upravo suprotno, njemačke pravosudne vlasti upravo traže suradnju Hrvatske koju
službena Hrvatska uskraćuje, jer dostupnog osumnjičenika Perkovića Josipa ne
želi izručiti Njemačkoj, iako bi joj to bila moralna i međunarodna obaveza kao
kandidatkinje za punopravno članstvo u Europskoj Uniji koja želi potvrditi da
je pravne država. Mnogo toga je čudno u navedenom članku Jasne Babić, pa tako i
to da nije zaštitila svojega kolegu novinara iz vlastite kuće, dopisnika
Slobodne Dalmacije iz Bavarske Emilija Jurića, u vezi kojega je novinar
Zvonimir Despot u članku u Večernjem listu od 04.6.2006. pisao da je na njega
/Jurića/ vršio pritisak jedan od dvojice hrvatskih diplomata za koje njemačke
vlasti traže da ih službena Hrvatska povuče jer su negativno utjecali na
suđenje Pratesu. Hrvatski centar za
istraživanje zločina komunizma, Zagreb.»