«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

2. rujan 2006.

 

 

PRIOPĆENJE HRVATSKOG CENTRA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA O ISPRAVKU NETOČNOG NAVODA NOVINARKE JASNE BABIĆ U VEZI SLUČAJA POLITIČKOG UBOJSTVA HRVATSKOG EMIGRANTA STJEPANA ĐUREKOVIĆA I AKTUALNOG SUĐENJA PRATESU U MÜNCHENU – PRIOPĆENJE KOJE JE GLAVNI UREDNIK SLOBODNE DALMACIJE CENZURIRAO

 

Napomena redakcije «Hrvatskog prava»:

 

Poštovane čitateljice i čitatelji online izdanja Hrvatskog prava,

 

predstavljamo vam u cijelosti tekst Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, od 6. lipnja 2006. godine, koji je upućen splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija radi objave i ispravka netočnog navoda Jasne Babić (po Zakonu o medijima), ali koji je glavni urednik Slobodne Dalmacije cenzurirao, t.j. nije htio objaviti, vjerojatno misleći da hrvatska javnost ne treba saznati drugu stranu medalje odnosno istinu, ili ne vjerujući u istinitost navoda Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, ali je u tom slučaju trebao možda prepustiti čitateljstvu da samo procijeni. Poštovane čitateljice i čitatelji, procijenite i zaključite o čemu se radi, i da li je trebalo dole navedeni tekst cenzurirat odnosno prešutjet!

 

«Ne živite s laži» (Aleksandar Solženjicin)

 

 

 

«Za prekid suđenja Pratesu kriva službena Hrvatska»

 

 

«Iznenađuje negativna kritika novinarke Jasne Babić na račun njemačkog državnog odvjetništva u vezi suđenja bivšem doušniku Udbe i optuženiku Krunoslavu Pratesu za sudjelovanje u kapitalnom političkom ubojstvu pokojnog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Zašto iznenađuje negativna kritika gospođe Babić, inače ugledne hrvatske novinarke, kritika kojom se dobiva dojam da štiti bivše Udbaše, a ne da štiti hrvatsko državno vodstvo od navodno neargumentiranih optužbi i prijetnji njemačkih vlasti? Zato što je Jasna Babić bila žrtva hrvatske ex-komunističke obavještajne službe i njezinog jednog čelnika koji joj je svojedobno u demokratskoj Hrvatskoj kršio njena ljudska prava i pokušao s njom na najgrublji način manipulirati. Usput rečeno, nikada taj bivši šef obavještajne službe nije pred pravnom državom Hrvatskom odgovarao za kršenje ljudskih prava novinarke, gospođe Babić! Da li netko iz hrvatskog obavještajnog miljea Jasnu Babić danas ucjenjuje da piše u korist osumnjičenog bivšeg šefa totalitarne jugoslavenske tajne službe u Zagrebu, «SDB», Josipa Perkovića, stvar je za objektivnu i detaljnu analizu.

 

Kao prvo, suđenje u Münchenu nije doživjelo neuspjeh, kako Jasna Babić sugerira, jer još nije završeno, s obzirom da je suđenje prekinuto na neodređeno vrijeme. Nadalje, za značenje suđenja nije bitno prate li ga mediji u Njemačkoj ili ne, kao što to omalovažavajući sugerira Jasna Babić u navedenom članku. Suđenje za političko ubojstvo Stjepana Đurekovića održava se u Münchenu na sudu koji je ekvivalent Županijskom sudu u Zagrebu, i to sve govori o velikom značenju toga suđenja, koje se održava zbog državnog terorizma bivše Titove Jugoslavije. Djelomično je točan navod Jasne Babić da su «udbaški krugovi bili BND-ovi veliki saveznici». Bundesnachrichtendienst Savezne Republike Njemačke je u nekim vremenskim razdobljima usko surađivao s Udbom i dijelovima Udbe, i poslije, nakon Rankovićeva pada, sa također totalitarnom jugoslavenskom «Službom državne sigurnosti» i njezinim dijelovima, a to nije neobično, jer su tadašnja Zapadna Njemačka i SFRJ održavali prijateljske bilateralne odnose, ali velika je razlika ta što je Udba (SDB) ubijala nedužne ljude na političkom teritoriju bivše Zapadne Njemačke, dok obavještajna služba Zapadne Njemačke BND nije ubijala nedužne ljude, a kamoli na pol. teritoriju bivše Jugoslavije. Njemačke vlasti nikada jugoslavenskim vlastima nisu dale placet za politička ubojstva. Čak je svojevremeno njemački novinar, poznat i hrvatskoj javnosti iz Domovinskog rata, pokojni Carl Gustav Ströhm, u članku «Katarakt» tražio da Njemačka izruči Titovu režimu neke hrvatske emigrante u zamjenu za članove ljevičarske terorističke bande «Baader-Meinhof» koja je od jugokomunističkih vlasti bila dobila politički azil. Međutim, suludo je ako bivši obavještajni krugovi misle da spominjanjem suradnje bivše Udbe i BND mogu ucjenjivati njemačku vladu da izvrši pritisak na njemačko pravosuđe da suđenje Pratesu stavi ad acta. Savezna Republika Njemačka nije banana republika. Gospođa Babić niti jednom riječju nije spomenula da je njemačko državno odvjetništvo (novinarka u članku upotrebljava zastarjeli jugoslavenski termin «tužilaštvo», valjda da bi se omalovažilo državno odvjetništvo «Staatsanwaltschaft» demokratske njemačke države) za Josipom Perkovićem raspisalo tjeralicu, da za osumnjičenim Perkovićem traga Središnji njemački kriminalistički ured «BKA» (njemačka verzija FBI), i to ne bez razloga, jer je svjedok Lasić, također jedan od bivših šefova Udbe, u predistražnim radnjama Županijskog suda u Zagrebu teško teretio Perkovića za Đurekovićevo ubojstvo.

 

Također je u članku prešućena činjenica da Perkovićev sin Aleksandar (Saša) radi u Uredu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića na poslu savjetnika za nacionalnu sigurnost, i da njemačke vlasti sumnjaju da se na svjedoke poput Lasića vršio pritisak iz Hrvatske da u Münchenu ne svjedoči protiv Pratesa. Ne smijemo zaboraviti da je na pr. bivši Mesićev savjetnik Bagić dobio zabranu ulaska u zemlje EU zato što je  Hrvoju Petraču omogućio pravodobni bijeg u inozemstvo uoči akcije hrvatske policije da ga uhiti. Predsjednik Mesić je zbog toga morao odustati od savjetničkih usluga Bagića. Suđenje Pratesu je prekinuto, ali ne smije se zaboraviti da je optuženi Prates na suđenju priznao da je ključeve od prostorije objekta u kojemu je Đureković likvidiran predao uoči ubojstva Josipu Perkoviću. Usput rečeno, bilo bi pošteno da Perković Josip ode u München i na nadležnom sudu vrati ključeve Pratesu.

Jasna Babić je čak iznjela nevjerojatnu konstrukciju da je jedna od osam bivših republičkih obavještajnih službi poslala Đurekovića u inozemstvo, što je nonsens jer pokojni Đurekoković nije bio suradnik Udbe kao Prates, nego žrtva Udbe. Kod nas, u našoj zemlji, inače, nema puno riječi sućuti za udovicu Stjepana Đurekovića,  gospođu Gizelu, kojoj je Titov režim ubio muža i sina, i to zbog tako zvanog verbalnog delikta mišljenja, samo zato što je Đureković u svojim knjigama kritizirao izvitopereni jugokomunistički režim, devijacije i moralna posrnuća njegova «rukovodstva». Ne smije se zaboraviti da je Đureković bio član jugokomunističkog ustroja i svejedno nije bio dovoljno politički podoban, čim je počeo iznositi kritiku. Toliko o slobodi u Titovoj «socijalističkoj» Jugoslaviji.

 

Za Jasnu Babić nije nenormalno što vlada dr. Sanadera (HDZ) i predsjednik Republike Mesić štite Perkovića od neizručenja, s jedne strane, a s druge strane što hrvatska pravna i demokratska država nije već odavno sama procesuirala Đurekovićeve ubojice i nalogodavce tog gnjusnog i kukavičkog ubojstva, kakva su počinile totalitarne države poput 3. Reicha, Sovjetskog Saveza i Titove Jugoslavije. Stjepan Đureković ubijen je isto kao i Sophia Scholl koja je 1943. kritizirala Hitlerov režim. Ne stoji, dakle, navod novinarke Babić da su njemačke pravosudne vlasti, koje naziva «kreatorima münchenske optužnice», «odbile službenu pomoć Hrvatske», nego upravo suprotno, njemačke pravosudne vlasti upravo traže suradnju Hrvatske koju službena Hrvatska uskraćuje, jer dostupnog osumnjičenika Perkovića Josipa ne želi izručiti Njemačkoj, iako bi joj to bila moralna i međunarodna obaveza kao kandidatkinje za punopravno članstvo u Europskoj Uniji koja želi potvrditi da je pravne država. Mnogo toga je čudno u navedenom članku Jasne Babić, pa tako i to da nije zaštitila svojega kolegu novinara iz vlastite kuće, dopisnika Slobodne Dalmacije iz Bavarske Emilija Jurića, u vezi kojega je novinar Zvonimir Despot u članku u Večernjem listu od 04.6.2006. pisao da je na njega /Jurića/ vršio pritisak jedan od dvojice hrvatskih diplomata za koje njemačke vlasti traže da ih službena Hrvatska povuče jer su negativno utjecali na suđenje Pratesu.  Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.»