«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

3. rujan 2006.

L I C E M J E R N I V L A D I M I R Š E K S

(KOMENTAR)

«(…)Želju za slobodom najbolje su osjetili antifašisti i članovi Komunističke partije Hrvatske». Vladimir Šeks, u Zagrebu, 2005.

Kao što ni svijet nije imao sreće s VLADIMIROM ILJIČEM LENJINOM, tako ni Hrvatska nema sreće sa svojim Vladimirima. VLADIMIR Bakarić poznat je kao ratni zločinac iz XIII udarne proleterske brigade «Rade Končar», u kojoj je bio politički komesar, odgovoran za likvidaciju 218 hrvatskih ratnih zarobljenika koje je partizanski revolucionarni tribunal u Sošicama u žumberačkom gorju osudio na smrt. Zarobljeni hrvatski vonici iz bitke za Krašić koncem 1942. godine, pogubljeni su nad jamom Jazovka početkom 1943. godine. Bakarić je brzojavom osobno izvijestio svog vrhovnog komandanta JOSIPA BROZA TITA o egzekuciji «izdajica». Bio je to putokaz kako će partizani postupati s onim Hrvatima na koncu rata koji nisu otišli u šumu – na stranu đavla! VLADIMIR Bakarić pokazao se nakon Drugog svjetskog rata kao zatiratelj slobode hrvatskog naroda. Bio je pravi kvisling na čelu kvislinške tzv. «narodne vlade» u Zagrebu. Posljednje veliko Bakarićevo zlodjelo počinjeno je kada je boljševik Bakarić podržao manjinsku boljševičku frakciju u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske protiv Savkine većine. Uz diktatorovu pomoć je Bakarić srušio Hrvatsko proljeće i Hrvatsku uspio po tko zna koji puta zaviti u crno. O VLADIMIRU Nazoru, hrvatskom i jugoslavenskom pjesniku, koji je kao predsjednik «prezidija» komunističkog Zavnoha potpisao cijeli niz zakonskih uredbi na osnovi kojih su na pravdu Boga likvidirani brojni nedužni hrvatski građani, ne treba posebno zboriti. On je bio i ostao čovjek crvene zvijezde petokrake – simbola zla i totalitarizma («Uz Tita i Staljina, dva sina junačka, nas neće ni pakao smest!» Partizan Vladimir Nazor). A VLADIMIR Šeks?

Gospodin Vladimir Šeks, aktualni predsjednik Hrvatskog sabora je iz Osijeka, otkuda dolazi i LAŽNI MAGISTAR ANTO ĐAPIĆ, kao i udbaš i osumnjičenik JOSIP PERKOVIĆ, brigadir Hrvatske vojske i bivši Tuđmanov šef vojne obavještajne službe SIS, koji se trenutno nalazi na tjeralici Interpola i njemačkog državnog odvjetništva zbog sumnje u organizaciju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Šeks je svoju karijeru pravnika, neki vole reći da je «đavolji odvjetnik-advocatus diabolo», počeo u osječkom «tužilaštvu» u olovno doba totalitarnog komunizma. Poslije se posvađao s komunističkim režimom, pao u nemilost i postao disident, a našao se i na čelu tadašnjeg jugoslavenskog Helsinškog odbora za ljudska prava. U zoru sloma Titove Jugoslavije sudjeluje u osnivanju Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice, neki vole reći «Hrvatska demonska zajednica», zajedno s dokazanim i notornim jugoslavenskim boljševicima Josipom Manolićem i Josipom Boljkovcem (niti s Josipima Hrvatska nema sreće – JOSIP Juraj Strossmayer, JOSIP Broz Tito, JOSIP Manolić, JOSIP Boljkovac, JOSIP Vrhovec itd.). Sve do Tuđmanove smrti Šeks je uvijek bio samo dopredsjednik na ovom ili onom položaju. Na početku Domovinskog rata bio je i javni tužitelj Republike Hrvatske, te je bezdušno krenuo u obračun s hrvatskim domoljubima na čelu s Dobroslavom Paragom, u čemu mu je pomogao i odvjetnik Željko Olujić kad je također postao javni tužitelj RH. Pod zadnje, hrvatska javnost pamti Šeksa po onoj njegovoj «locirati, uhititi, transportirati i izručiti», što se odnosi na generala HV Antu Gotovinu, iza čije se časne vojničke odore skriva Vladimir Šeks, umjesto da se umjesto Gotovine stavio na raspolaganje da odgovori na pitanja, kako to voli reći Stipe Mesić - na pitanja haaškog tužiteljstva.

Šeksovih desetak intervencija u korist lažnog magistra

Hrvatska javnost je zbog sveprisutne cenzure u Republici Hrvatskoj manje upoznata s jednim drugim važnim detaljem iz mozaika hrvatske politike, da je, naime, Šeks najmanje desetak puta intervenirao kod pravosudnih institucija i u hrvatskom pravosuđu da se Hrvatska stranka prava (HSP) ne vrati njenom osnivaču, obnovitelju i legitimnom predsjedniku Dobroslavu Paragi, nego da ostane u rukama uzurpatora Đapića. Šeks je intervenirao u korist Đapića desetak puta, i to na Đapićev zahtjev. Tek kada je Đapić jednom prilikom u Hrvatskom saboru počeo ići Šeksu na živce, prozivajući ga pred uključenim TV-kamerama, Šeks je u naletu bijesa sutradan izjavio u «Vjesniku» da je Đapić od njega desetke i desetke puta zatražio intervenciju kod nadležnih pravosudnih tijela i u pravosuđu, kako Paraga ne bi na osnovi prava ostvario pravo na predstavljanje i zastupanje Hrvatske stranke prava. Šeks, naravno, nije rekao da je intervenirao da spriječi Paragu da pravnim putem vrati pravaškom članstvu otetu Hrvatsku stranku prava, ali podrazumijeva se, jer kao što je znano, HSP se nalazi i dan-danas, 13 godina nakon otimačine (obljetnica otimanja je 28. rujna) u rukama režimskih crnokošuljaških «parazita», od kojih ni oni crveni nisu ništa bolji, naprotiv, crveni su ih i stvorili (đapićevci kao hrvatska verzija «Frankensteina»).

Šeksova saborska deklaracija o osudi komunizma, i ocjena da su zov za slobodom u Drugom svjetskom ratu najbolje osjetili članovi Komunističke partije Hrvatske!?

Pred dva mjeseca je predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, koji Glavaševoj stranačkoj izbornoj namještaljci, u kojoj je izgorio Ivić Pašalić, može uopće zahvaliti da je od vječitog dopredsjednika postao jednom u životu i predsjednik, odnosno predsjednik Hrvatskog sabora, na brzinu, bez demokratske rasprave na plenarnoj sjednici odnosno uopće bez rasprave dao donijeti Deklaraciju, kojom je Republika Hrvatska osudila zločine komunizma koji su počinjeni u Hrvatskoj. Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi komunizma (od 30. lipnja 2006.) donijeta je bez prave političke volje i uvjerenja, i bez pravog duha koji bi potaknuo prelazak s riječi na djela, da se konačno procesuira prvi de facto komunistički ratni zločinac i počinitelj genocida nad hrvatskim narodom, a živih sudionika titoističkog genocida iz 1945. godine ima u Republici Hrvatskoj na izvoz. Za vrijeme Tuđmanove vlasti su mnogi bivši sudionici genocida obnašali visoke dužnosti u Republici Hrvatskoj, od dužnosti predsjednika vlade do šefa obavještajne službe, ministra Ministarstva unutarnjih poslova RH i predsjednika bivšeg Županijskog doma, a možda i predsjednika Republike. Jedan bivši «drug» s Tuđmanove predizborne liste Hrvatske demokratske zajednice, koji je 1945. sudjelovao u titoističkom genocidu nad Hrvatima 1945. godine u Krapini (Maceljska šuma), bio je devedesetih godina 20. st. čak i gradonačelnik Krapine. Nakon hrvatske deklaracije o osudi zločina jugokomunizma, čovjek bi rekao: pa taj Šeks je pravi čovjek, hrabar, kada je u stanju donijeti antikomunističku deklaraciju u jednoj zemlji u kojoj su bivši komunisti, uključujuči i njega, na vlasti. Međutim, poštovani čitatelji online novina Hrvatsko pravo, dojam vara, i to zbog sljedećih činjenica:

Za razliku od Hrvatske je Slovačka 2005. godine podigla spomenik komunističkim žrtvama. O tome je svjetsku javnost izvijestila austrijska izvještajna novinska agencija Kathpress 19. studenoga 2005. godine. Za veliki broj žrtava komunizma u Slovačkoj istaknuto je, da im je samo kršćanska vjera davala snagu da izdrže komunistički teror. U prigodi blagoslova spomenika komunističkim žrtvama, koji je podignut u glavnome slovačkom gradu Bratislavi, okupio se veliki broj žrtava komunizma. Mnogi od njih teško su trpjeli po zatvorima, i ne znajući zapravo za što su optuženi i osuđeni. Među sudionicima proslave bile su poznate osobe otpora protiv komunističkog režima, kao što su predsjednik parlamenta Republike Slovačke Pavol Hrušovsky, te nekadašnji disidenti Jan Carnogursky i František Mikloško. Na taj su način Slovaci još jednom posvjedočili da nisu zaboravili na zločine koji su nad njima počinjeni u ime marksističke ideologije i komunističkog totalitarizma koji je gušio ljudske slobode kroz više desetljeća u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Hrvatska 2005. godine nije imala spomenik žrtvama komunizma, te ga nema ni danas. Na središnjem zagrebačkog groblju Mirogoj nalazi se spomenik bleiburškim žrtvama, ali žrtve «Bleiburga» nisu, nažalost, jedine žrtve jugokomunizma, a spomenik se uz to nalazi daleko od očiju hrvatske javnosti. Pored toga, spomenik bleiburškim žrtvama nije podigla hrvatska država nego su ga podigle privatne osobe i nevladine udruge, uz sponzorstvo nekih hrvatskih poduzeća. Uz to je princip gradske Zagrebačke skupštine i Poglavarstva grada Zagreba (institucije koje vode i kontroliraju bivši jugokomunisti), da se spomenike, na pr. Domovinskom ratu ili bleiburškim žrtvama, podigne daleko od očiju javnosti - na Mirogoju.

Predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks (HDZ) ne može se pohvaliti da brine o žrtvama komunizma kao njegov slovački kolega. Šeks se pobrinuo da Saborski odbor za obilježavanje 60. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu donese 2005. godine zaključak da je «Hrvatska nastala na antifašizmu nasuprot NDH», iako partizani nisu bili demokratski antifašisti, kao što su to bili bojovnici Američke vojske u Drugom svjetskom ratu, nego su partizani bili jugokomunisti i kvislinzi (izdajnici), jer su 1944. u Beogradu bili na vlast instalirani od Crvene armije Sovjetskog Saveza, i cijelo vrijeme rata borili su se za komunizam, revoluciju i sovjetski sistem. Navedeni Saborski odbor podnio je i zahtjev Ministarstvu obrazovanja RH da se učini revizija školskih povijesnih udžbenika, i program za vraćanje «antifašističkih spomenika», iako se zna da to nisu spomenici antifašizmu liberalnih Zapadnih demokracija, nego spomenici Titovim partizanima. Na simpoziju o «Bleiburgu», koji je održan godine 2005. u Zagrebu, Šeks je ocijenio da su «partizanski masakri nad ratnim zarobljenicima i hrvatskim civilima bili «genocid nad hrvatskim narodom». Na znanstvenom skupu pod nazivom «Hrvatska u Drugom svjetskom ratu», koji je održan 22. studenoga 2005. u Hrvatskoj akademiji nauka i umjetnosti, u Zagrebu, Vladimir Šeks je rekao da je «većina hrvatskih ljudi u Drugom svjetskom ratu bila na antifašističkoj strani, te da je današnja Hrvatska nastala na temelju Zavnoha. Hrvatska se 1941. našla na sudbonosnom raskrižju: biti dio nacifašističke Osovine, ili se s liberalnim demokracijama zapada i totalitarizmom Istoka boriti protiv njih », te je istaknuo: «(…)Želju za slobodom najbolje su osjetili antifašisti i članovi Komunističke partije Hrvatske». («Vjesnik», 23.11.2005. godine, «Antifašizam temelj Hrvatske».)

Ako su komunisti, kao što je Šeks istaknuo u svojemu govoru na spomenutom znanstvenom skupu o Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, najbolje osjetili želju za slobodom, kako to da je u Saborskom Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, od 12. listopada 1999. godine, donijet zaključak da je «Josip Broz Tito počinio nad Hrvatima ratne zločine i genocid ». Poznato je, naime, da su članovi KPH bili ujedno i članovi KPJ. Pored toga, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, u mirovini, Zdravko Bartovčak je 2003. godine, u povodu 60. obljetnice osnivanja Zavnoha, iznio u političko-kulturnom tjedniku «Hrvatsko slovo» pravnu analizu Zavnoha po kojoj «je zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske predstavljalo komunističku skupštinu partizana koja nije imala demokratski legitimitet». Prema tome, kome to Šeks prodaje maglu? Kada u Republici Hrvatskoj ne bi postojala protuustavna cenzura u medijima, Šeks ne bi bio u Zagrebu, nego bi u Osijeku bio eventuano. dopredsjednik javnog poduzeća Ukop, a Đapić bi mu bio dobar šegrt - za izradu lijesova. (Đapić se kao osječki gradonačelnik, po Glavaševoj milosti, nalazi i na čelu javnog poduzeća «Ukop», što je bizarno samo po sebi, a ujedno mu je to 13. dužnost, nakon što je lažni magistar smijenio poltorna Rožića i preuzeo još dvije dužnosti, dužnost šefa kluba otete Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru i v.d. zagrebačke gradske organizacije otete Hrvaske stranke prava.)