«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
5. rujan 2006.
Uzročno-posljedične
veze: prvorazredni britanski dokumenti opovrgavaju navodni Titov antifašizam i
partizanski «NOB»
BRITANSKI VELEPOSLANIK PRI SVETOJ STOLICI UPOZORAVA 1945. FOREIGN OFFICE
NA JUGOKOMUNISTIČKI TEROR NAD HRVATSKIM NARODOM I IZVJEŠTAVA O BOLJŠEVIČKOJ
OKUPACIJI HRVATSKE OD STRANE TITOVIH PARTIZANA
«Ubrzo nakon
okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu
komunističke Partije. Počeli su s «likvidacijom» svih «sumnjivih» elemenata ili
onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to «čišćenje»
bilo!!»
Obimna
dokumentacija britanskog ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office)
svjedoči da je komunistički genocid nad hrvatskim narodom, poznat pod sintagmom
«Bleiburg», «Križni put», kao i etničko i klasno čišćenje koje se provodilo
nakon tzv. «oslobođenja» 1945. godine, organiziran i provođen od strane
«rukovodstva» Komunističke partije Jugoslavije i KPH odnosno od strane
titoističkog režima već tijekom 1944. godine. (Britansku dokumentaciju
potvrđuje i hrvatska dokumentacija iz izvora pismohrane KPH i Hrvatskog
državnog arhiva, u Zagrebu.) Primjerice, britanski dokument pod oznakom «No. 88
. 60/22/45», s datumom od 11. svibnja 1945. godine, urudžbiran 23. svibnja
1945. pod oznakom «R 8976», dokazuje da je vlada Njezinog Visočanstva Ujedinjenog
Kraljevstva Velike Britanije pasivno odobravala teror titoističkog režima nad
hrvatskim narodom. U britanskom dokumentu od 7. lipnja 1945. (urudžbiran 16.6.1945. pod oznakom «R
10313/1059/92») izvještava se Foreign Office da je Titov režim dao 15. svibnja
1945. u Zagrebu uhititi nadbiskupa Stepinca zato što je boljševički predsjednik
tzv. «narodne vlade» komunističke federalne Hrvatske Vladimir Bakarić
kritizirao 18. travnja 1945. u Splitu zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika
biskupske konferencije, koja se 24. ožujka 1945. oglasila jednom deklaracijom
koju su partizani interpretirali kao izravni napad na Titov režim.
Britanski
dokument od 18. rujna 1946. pod oznakom «No. 1333» dokazuje represiju
titoističkog režima nad zagrebačkim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem itd.
Navedeni britanski dokumenti potječu iz osobne pismohrane dr. Juraja Krnjevića
(HSS), bivšeg potpredsjednika emigrantske jugoslavenske kraljevske
(pročetničke) vlade u Londonu, u Drugom svjetskom ratu, koji se, za razliku od
Ivana Šubašića, unutar tog velikosrpskog kruga, borio za hrvatske interese,
često izložen od samih članova te vlade na sjednicama u Londonu najgorim
verbalnim napadima zbog raznoraznih izvješća o navodnim pokoljima nad Srbima u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Iako je Krnjević za vrijeme rata javno osuđivao
zločine poglavnika Pavelića, njegovi velikosrpski kolege-ministri uspoređivali
su ga s Pavelićem, «da nije ništa bolji od njega», zato što je kao minimalne
hrvatske interese u uređenju odnosa sa Slovencima i Srbima tražio poslijeratnu
obnovu banovine Hrvatske u Jugoslaviji.
Srpski ministri
su istovremeno licemjerno šutjeli o stravičnim pokoljima u dolini rijeke Drine
u istočnoj Bosni koje su počinile četničke trupe Draže Mihajlovića kojima je ta
ista jugoslavenska kraljevska vlada u Londonu zapovijedala, i nikada nisu
osudili Mihajlovićeve zločine kao što je Krnjević osuđivao Pavelićeve. O takvom
etničkom čišćenju bosanskih muslimana u to vrijeme svjedoči, primjerice, srpski
dokument iz «Štaba Limsko-Sandžačkih četničkih odreda» od 13. veljače 1943.
godine, koji govori kako je u to vrijeme izvršeno «temeljito» čišćenje sela i
ubijeno osam tisuća civila, dok su četnici imali 27 mrtvih. Radi se, dakle, o
novom etničkom čišćenju nakon što su četnici uz pomoć Titovih partizana (Prva i
Druga proletarska brigada) izvršili u zimu 1941./1942. etničko čišćenje doline
Drine u istočnoj Bosni. U četničkom dokumentu se navodi da je «čišćenje»
izvršeno «tačno po naređenju i izdatoj zapovjedi» /transkribirano sa ćirilice
op.a./ Izvješće jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u Londonu potpisao je četnički
komandant i de facto ratni zločinac Pavle Đurišić, čiji je vrhovni komandant
bio kralj Petar II Karađorđević, mandatar jugoslavenske vlade u Londonu. U
takvom, dakle, ozračju licemjerja i prijetnji, radio je dr. Krnjević u Londonu
za vrijeme Drugog svjetskog rata, iako se nakon vremenske distance od više od
pola stoljeća može reći da je Mačekovo vodstvo Hrvatske seljačke stranke bilo u
najmanju ruku naivno, ako ne i politički oportuno, kada nakon dvadesetogodišnje
velikosrpske represije u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog
rata, i nakon dokazanih četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije izvuklo
pouku i distanciralo se od velikosrpske Jugoslavije, pa makar takva Jugoslavija
imala i banovinu Hrvatsku u njoj, nego je i dalje inzistiralo na rješenju
hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, bez obzira što su Zapadni saveznici nakon
njemačkog poraza u Staljingradu početkom godine 1943. inzistirali na obnovi
Jugoslavije i odbacili svaku pomisao na dijeljenje Jugoslavije. Navedene britanske i srpske dokumente, kao i
prepisku Krnjević-Maček, sačuvao je hrvatski politički emigrant g. Zvonimir
Kunek koji je nakon 1956. bio Krnjevićev osobni tajnik.
''Jako je važno za mir na Balkanu i za mir cijele Sredozemne zone da se mir prvo uspostavi unutar same Jugoslavije, tako da se usredotoči na druga sredstva a ne na eliminaciju najboljih elemenata u zemlji. Čak i ako su pojedini sekularni duhovnici igrali političku ulogu, to nije dovoljan razlog za pokolj mnoštva ljudi.''
U
navedenom izvješću britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici od 11. svibnja
1945. godine, upućeno ministru vanjskih poslova Velike Britanije Anthonyu
Edenu, i drugim britanskim visokim
dužnosnicima na znanje, kao i antifašističkom Savezničkom stožeru i
«ministru-rezidentu za Mediteran», veleposlanik kritizira svog ministra i predbacuje britanskoj vladi
da pasivno podržava jugokomunistički teror nad hrvatskim narodom, te govori o
tome da je Hrvatska okupirana od komunističkog režima boljševika (Vijeće Europe
je 25. siječnja 2006. osudilo zločine totalitarnih komunističkih režima, a
Hrvatski sabor donio je 30. lipnja 2006. deklaraciju o osudi zločina komunizma
u Hrvatskoj.) U navedenom britanskom dokumentu (veleposlanikovom izvješću)
navodi se komunistička diktatura u Hrvatskoj, i to od listopada 1944. do ožujka
1945. godine, što se poklapa s hrvatskim dokumentima u knjizi «Partizanska i
komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. –1946. Dokumenti», objavljena
2005. od nakladnika Hrvatskog instituta za povijest – podružnice u Slavonskom
Brodu. Kardinal
Tisserand, koji se nalazio na čelu Kongregacije za Orijentalnu (Istočnu) crkvu
napisao je: ''Jako je važno za mir na
Balkanu i za mir cijele Sredozemne zone da se mir prvo uspostavi unutar same
Jugoslavije, tako da se usredotoči na druga sredstva a ne na eliminaciju
najboljih elemenata u zemlji. Čak i ako su pojedini sekularni duhovnici igrali
političku ulogu, to nije dovoljan razlog za pokolj mnoštva ljudi.'' U britanskom izvješću britanskom
ministru vanjskih poslova Edenu, od 11. svibnja 1945. godine, navodi se
sljedeće:
«(...)Nakon
njihovog poraza na Zapadnom frontu, Nijemci su započeli, i u Jugoslaviji
također, evakuaciju svojih trupa, ali umjesto njih došle su trupe
«Jugoslavenske narodne armije - Oslobođenja» - Titovi partizani. Otoci i veći
dijelovi južne obale Dalmacije su prešli u ruke partizana. Saveznički avioni su
partizanima pomogli čak u njihovom prodoru kroz Dalmaciju. Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu
diktaturu komunističke Partije. Počeli
su s «likvidacijom» svih «sumnjivih» elemenata ili onih koji su im se činili
dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to «čišćenje» bilo!! Izgovor za
«likvidaciju sumnjivih elemenata» je bila optužba za političku urotu i suradnju
s neprijateljem. Ali, ustvari, glavni motiv takvog «čišćenja» nije bio taj
razlog; glavni cilj je bio druge prirode, a to su politički ciljevi njihove
Partije - komunističke Partije. Namjeravajući oslobođenoj Jugoslaviji nametnuti
diktaturu komunističke Partije, morali su - tako su barem mislili - prije svega
eliminirati sve vodeće osobe, koje se nisu slagale s komunističkim političkim težnjama. U nastojanju da ostvare svoje
odluke, tražili su (svugdje su postali glavni u javnom životu u oslobođenim
dijelovima Jugoslavije) one koji su u društvu nešto značili ili koji su bili
vrlo cijenjeni; oni bi takve ljude uhitili i to bez ikakavog suđenja bi ih
ubili ili deportirali u koncetracijski logor, gdje bi ih ubili kasnije. Cilj
takvih djelovanja je očit; namjeravali su eliminirati sve svoje sunarodnjake koji bi im jednog dana smetali u njihovom
trudu da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju. Među tim ljudima se sigurno
nalaze katolički svećenici koji uživaju veliko poštovanje i autoritet među
ljudima, jer su oni ustvari njihovi duhovni vodiči, posebno u Hrvatskoj i
Sloveniji. Vrlo rijetko i uz veliki rizik bi podatci koji govore o zločinima i
brutalnosti počinjenima od Titovih partizana izlazili izvan granica zemlje. Bojeći
se opozicije Zapadnih saveznika Jugoslavije, partizani su počeli strogo
kontrolirati i nadzirati zemlju. Nije dopušteno da ljudi imaju ikakvog kontakta
s predstavnicima Saveznika koji se nalaze u Jugoslaviji. Nikome nije dopušteno
izlaziti iz zemlje. Bez svjedoka žele nadzirati svoj glavni cilj:
boljševizaciju Jugoslavije. Unatoč tom velikom riziku, neki ljudi su uspjeli
pobjeći iz Jugoslavije. Oni govore o realnoj situaciji u zemlji opisujući je
stravičnom.(...)»
Pod naslovom VII poglavalja navedenog britanskog dokumenta, «Pokolji franjevaca u Mostaru», govori se o nemilosrdnom obračunu komunističkih partizana s katoličkim klerom:
«Mostar,
glavni grad Hercegovine, bio je okupiran bez velikog otpora i bitaka. Dana 14.
veljače u 5 sati navečer Titove su trupe ušle u grad kojeg su prije toga
napustili Nijemci. Ulazak partizana u grad je bio uspješan, bez ikakvih
incidenata. Tijekom noći su nove vlasti sastavile listu svih «sumnjivih ljudi»
u gradu. Oni su bili spremni za eliminaciju. Egzekucije su se dogodile negdje
oko ponoći. Komunistički odred je provalio u samostan franjevaca i uhitio je
glavnog franjevca u Hercegovini - fra. Petrovića zajedno s ostalih 6
franjevaca- koji su bili profesori na Teološkom Institutu u Mostaru. Dr. P.
Petrović je 15 godina bio upravitelj župe Mostarske biskupije, mnogo godina je
bio i profesor teologije i poznati crkveni povjesničar. Njegov dobrotvoran rad
ga je učinio još poznatijim: brinuo se za edukaciju siromašnih studenata. Sve
uhićene franjevce su partizani odveli u
nepoznatom smjeru. Službeno ništa nije bilo rečeno o sudbini tih franjevaca.
Prema glasinama koje su kružile Mostarom - bili su masakrirani te iste noći i
onda bačeni u rijeku Neretvu. Opsežna lista na kojoj su navedeni katolički
svećenici u Jugoslaviji - sigurno su bili ubijeni. Zbog kontinuirane borbe u
Jugoslaviji i zbog loše komunikacije, bilo je nemoguće sve do sada ustanoviti
točan broj i imena svih katoličkih svećenika koji su bili ubijeni za vrijeme
okupacijskog perioda u Jugoslaviji koju su okupirali tzv. «gerilci». Sada je
moguće dati sljedeće statističke podatke o ubijenim svećenicima: Slovenija: oko
60 sekularnih svećenika, 1 Isusovac, 2 Teutona,(...), 9 sjemeništaraca,
Hrvatska: 90 sekularni svećenik, 29 redovnika, 2 Isusovca, Bosna: 9 sekularnih
svećenika , 6 redovnika, 2 Isusovca, Hercegovina: 7 sekularnih svećenika, 37
redovnika , (...), Jugoslavija: 157 sekularnih svećenika, 80 običnih svećenika,
9 sjemeništaraca, 10 obične braće (bez završenog obreda). Ubojstva
katoličkih svećenika su obično započinjala užasnim torturama, bez suđenja ili
ikakve sudske presude. Samo u nekim
slučajevima nešto kao «suđenje» je bilo improvizirano i «osuda» je bila
proglašena. Ali nikada nije bilo prava na obranu i nikada nisu bile davane
druge legalne zaštite. Događalo bi se da je pojedinac mogao dosuditi egzekuciju
slijedeći takva «suđenja» i «pravdu» ubojica. U propagandne svrhe kao motiv
egzekucija bili su navođeni mnogi politički izgovori. Ali istina je bila da su
svi ubijeni katolički svećenici bili umoreni od ruke komunista - posebno u
Sloveniji - sudeći prema unaprijed smišljenom planu da se «likvidiraju» svi oni
ljudi za koje su komunisti smatrali da su potencijalne i realne prepreke
njihovoj uspostavi totalitarne komunističke diktature.(...)»
Da su britanski dokumenti o titoističkom obračunu s
hrvatskim narodom autentični, potvrđuju hrvatski dokumenti iz Hrvatskog
državnog arhiva, u Zagrebu. Tako, npr. dokument IV sekcije «Odjela za zaštitu
naroda» za zagrebačku oblast /tajna vojna policija Titove armije, opa.a/, od
30. siječnja 1945. godine, izvješće (od
8.12. 1944. do 30.1.1945.) koje je upućeno IV odsjeku Ozne za Hrvatsku o
vođenju evidencija i broju upisanih potencijalnih «narodnih neprijatelja»
govori o unaprijed pripremljenom spisku partizana za provjeravanje osoba u
gradu Zagrebu, koji je sadržavao 906 imena nedužnih žrtava. «(...)Za lica osudjena na prisilni rad kao i
za streljana lica osnovane su nove evidencije po abecednom redu (...) U
evidenciju streljanih unešena su lica streljana do konca 1943. godine (...)
Smrt fašizmu – Sloboda naordu !» /Izvornik, strojopis, Hrvatski državnih
arhiv, Zagreb, 1491, 4.0.6./
Što nam danas kazuju britanski i hrvatski dokumenti?
Radi se o dokazima o genocidu koji je titoistički režim izvršio za vrijeme i
nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Dokumenti o genocidu
predstavljaju dokazni materijal za gonjenje partizanskih ratnih zločinaca od
strane pravne države Republike Hrvatske. Dokumenti nam kazuju koliko je suludo
i oportuno od nekih predstavnika parlamentarne opozicije i vlade RH da se danas
u Republici Hrvatskoj uz službenu državnu potporu obilježavaju partizanske
obljetnice i obljetnice komunističke skupštine ZAVNOH, te anakrono navođenje
Zavnoha u preambuli Ustava RH. Dokumenti nam kazuju u kolikoj mjeri neki vodeći
političari u RH poput Stjepana Mesića, Luke Bebića (HDZ), Vesne Pusić (HNS-LD)
ili Damira Kajina (IDS) ustrajavaju na nečemu što je vrijeme pregazilo i što ne
predstavlja povijesnu istinu, naime, povijesna je istina da nije postojao partizanski
«antifašizam», niti «Narodnooslobodilačka borba», jer se radilo o borbi
jugokomunista za revoluciju, za obnovu Jugoslavije i uspostavu sovjetskog
sistema u Titovoj Jugoslaviji, a ne za uspostavu samostalne Republike Hrvatske.
Svi koji su predstavljali smetnju titoizmu – likvidirani su odnosno s
predumišljajem su ubijeni.
Navedenim
britanskim i hrvatskim dokumentima definitivno otpada tvrdnja predsjednika
Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa iz 2005. godine, da su se članovi komunističke partije Hrvatske u Drugom
svjetskom ratu u Hrvatskoj «borili za slobodu», kao što se poništava i tvrdnja
predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i aktualnih partizanskih
jugoslavenskih boračkih SAB-SUBNOR-udruga u Republici Hrvatskoj, zatim
udruženja «Josip Briz Tito», koje je utemeljio pokojni boljševik dr. Stipe
Šuvar i Titov bankar Badovinac, te nekih vodećih predsjednika parlamentarnih
stranaka, kao i nekih povjesničara marksističke titoističke historiografije,
koji krivo tvrde da je tzv. «Narodnooslobodilačka borba» («NOB») partizana u
Drugom svjetskom ratu bila «oslobodilačka» i «antifašistička». Dokumenti nam kazuju da je
titoistički genocid nad hrvatskim narodom temeljito prirpeman, isto kao i
genocid iz 1994. nad afričkim narodom Tutsi od strane režima Hutua u Ruandi.
Dokumenti nam kazuju da je titoistički genocid počeo prije «Bleiburga», jer je
«Bleiburg» počeo 12. svibnja 1945. odvođenjem prvih kolona hrvatskih ratnih
zarobljenika i civila na likvidacije od strane partizana u Dravogradu,
Slovenjgradecu i Mariboru. Vrijeme je da se titoistički genocid kazni prvim
sudskim presudama nekim de facto partizanskim i jugokomunističkim ratnim
zločincima, jer ako su naši sudovi ekipirani i profesionalno ustrojeni za
suđenje optuženim hrvatskim časnicima iz Domovinskog rata poput generalu
Ademiju, Markaču i Norcu, onda su naši sudovi spremni i za suđenje osumnjičenim
partizanskim de facto ratnim zločincima.
Zato je na vladi premijera Ive Sanadera, čiji je
rođeni brat rimokatolički svećenik i župnik u Solinu, da uputi glavnog državnog
odvjetnika RH Mladena Bajića da optuži neke de facto ratne zločinca iz
partizanskih redova za ubojstva nad hrvatskim civilima i svećenicima. Kao što
se zna, to nije osveta nego akt pravne države da se uspostavi pravda i opomene
buduće zločince što ih čeka ako se ogriješe o narod i o elementarne građanske
slobode. Hrvatski centar za
istraživanje zločina komunizma, Zagreb.