«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
6. rujan 2006.
U REPUBLICI HRVATSKOJ VLAST
NEPREKINUTO VRŠI SUSTAVNU DISKRIMINACIJU U JAVNIM I DRŽAVNIM SLUŽBAMA PREMA
POLITIČKOM UVJERENJU!
(slika lijevo:
Gornjogradska gimnazija u Zagrebu)
U povodu oglašavanja zvona u školama za početak nove
školske godine i u povodu 9. obljetnice politički motiviranog otkaza u
Gornjogradskoj i Prvoj privatnoj gimnaziji u Zagrebu, od strane neodgovornih i
nekompetentnih ravnatelja Božidara Bistričića i Jasenke Breitenfeld
(koji su danas bračni par), te 4. obljetnice politički motiviranog otkaza u IV
gimn. u Zagrebu od strane perfidnog ravnatelja, «druga» Miliše Milivoja,
zahvaljujem se, u prvom redu svojim učenicima na tome što su bili sjajni
učenici, da su učili i bili vrijedni, kao i jednoj kolegici i jednome kolegi iz
Gornjogradske gimnazije koji su mi pružili moralnu podršku nakon što sam 1997.
dobio navedeni otkaz, s tim da je kolega bio čak i hadezeovac, ali se pokazao
da je čovjek, dok su svi drugi iz Nastavničkog vijeća Gornjogradske VI.
gimnazije pokazali da su oportunisti, ali, kao što je vrijeme pokazalo –
okretanje glave i zabijanje glave u pijesak nije pomoglo, jer su ostali na
najnižim plaćama u odnosu prema drugim javnim sektorima, te su kao profesija od
egoističnih predstavnika vlasti u cijelosti izigrani i prevareni (uvredljivo
niske nastavničke plaće govore sve o čelnicima strukovnog sindikata, a ne samo
o ministru i premijeru).
Oportunizam, ali i strah mojih kolegica i kolega profesora ogledao se u tome da su mi na hodniku, u nastavničkim sobama i u četiri oka davali podršku, dok su na sjednici Nastavničkog vijeća, kada je ravnatelj Bistričić izrekao laž da se «nisam saživio sa školom» (tada sam bio nastavnik-početnik, s početničkom plaćom od 1850 kuna) šutjeli – u stilu poznate hrvatske šutnje.
Otkaz je bio politički motiviran,
jer je ravnateljica Jasenka Breitenfeld u zbornicu poslala svoju tajnicu da me
pita da li sam to ja bio na listi pravaškog prvaka i predsjednika Hrvatske
stranke prava 1861. Dobroslava Parage na parlamentarnim izborima 1997. godine,
i odmah nakon što je dobila pozitivan odgovor – ja sam dobio otkaz, dok je
njena tajnica-profesorica bila kandidatkinja Hrvatske socijalno liberalne
stranke i nije dobila otkaz. Nisam u školi vršio političku agitaciju, dok neki drugi
jesu, i k tome su još u vrijeme totalitarnog komunizma bili članovi SK. Na
kraju se zahvaljujem g. Dobroslavu Paragi na njegovoj podršci i ustrajnosti,
kao i Novom listu koji je na obljetnicu režimskog otimanja Hrvatske stranke
prava, 28. rujna 1997. objavio moj članak pod naslovom «Jedinica za ravnatelja
i ravnateljicu» u kojemu sam opisao okolnosti navedenog otkaza. Zahvaljujem se
i Jutarnjem listu i korektnoj novinarki što je napravila fotoreportažu o mom
drugom otkazu, koji sam dobio 2002. godine, u kojemu sam od ministra Primorca
zatražio rehabilitaciju, koju nisam dobio. I time je popis ljudi kojima se mogu
zahvaliti završen, a one osobe koje su pridonjele mom otkazu i koje nisu ništa
napravile da to spriječe i anuliraju nepravdu su sljedeće:
Vesna Kanižaj, koja mi je u četiri oka
obećala da će mi pomoć, jer da je i ona «starčevićanac», međutim, pokazala se
kao kukavica i oportunist, a Otac domovine je takve tipove ljudi iz javnog
života žigosao kao stoku, u slikovitom smislu. Za ravnatelja Milivoja Milišu
sam već naveo da je perfidan bio prema meni, pun mržnje i hijenskog karaktera,
koji je o meni napisao potpuno lažno izvješće o mom nastavničkom radu, iako me
prethodno bio pohvalio, tako da su članovi Nastavničkog vijeća iz IV gimnazije
u Zagrebu pali na njegovu laž (imao sam prvi put u životu ugovor na neodređeno
vrijeme). To je tip čovjeka koji za vrijeme totalitarnog komunizma nikada nije
nosio kravatu, bio član SK i ulizivao se kao zamjenik ravnatelja svojemu šefu,
a danas svojim kolegama-vršnjacima, koji su gospoda, za razliku od njega,
oduzima nastavne satove i drži ih na minimalcu od 2000 kuna, iako su vrhunski
profesori. Dok sam u 1. polugodištu šk. god. 2002. predavao u IV. gimn.
ravnatelj Miliša oglašavao je na ploči u zbornici obavijest da je «obaveza
nastavnika da sa školskog sata prijevremeno puste one učenike koji žele otići
na Thompsonov koncert», dok je u SFRJ bio član SK. Iako su stručnjaci u
cijelosti opovrgnuli njegovo lažno izvješće o meni, ministru Primorcu, koji je
na osnovi moje dvije opširne predstavke koje sam mu uputio detaljno upoznat sa
cijelim slučajem, okrenuo je glavu gore nego Vesna Kanižaj. To govori o njemu
kao čovjeku, a ne samo kao ministru. Na kraju mi je u dopisu, nakon što je
odbio moju rehabilitaciju i povratak u školstvo, poručio da mi «želi svako
dobro», pa i ja njemu ovom prilikom poručujem da mu želim svako dobro. Moja
malenkost je u svakom slučaju bila 10 godina ispred navedenih ravnatelja jer
sam po HNOS-u predavao već prije 10 godina. Zažalio sam tisuću puta što sam
se vratio iz Savezne Republike Njemačke, gdje sam živio i školovao se 14
godina, i gdje se prema strancima bolje odnose nego u Hrvatskoj prema Hrvatima,
jer sam ovdje naišao na nevjerojatno pokvareno podneblje, na neviđenu
malograđanštinu odnosno na nemali broj ljudi dostojni svakog prezira, a za to
je krivo oportunističko društvo Republike Hrvatske! «Zahvaljujem» se i svim
onim nekim novinarima koji su devedesetih godina 20. st. svojim otrovnim i
klevetničkim i propagandnim člancima o Dobroslavu Paragi stvarali takvu duhovnu
klimu u društvu da sam ja kao mlad čovjek, koji nikome ništa nije nažao učinio
u životu, dobio, ne dva puta, nego čak tri (3) puta politički motivirani otkaz
(jednom i u jednom poduzeću), pri čemu su se akteri ove prljave rabote još i
naslađivali kao najveći malograđani. Između dva otkaza sam bio godinama na
Zavodu za zapošljavanje i bez zaposlenja u struci i životnom pozivu. Danas
imam 38 godina i mogu zaboraviti na svoj životni poziv nastavnika, jer su mi
navedene kukavice upropastile budućnost, ali ja ću se pobrinuti da povijest to
zapamti, jer sam po struci i povjesničar. Jako dobro sam zapamtio dotične
ravnatelje, a zapamtit će i oni mene, to je moje čvrsto obećanje, a Dragan
Primorac će u svojoj karijeri imati mrlju zvana «Goran Jurišić», to Vam,
gospodine ministre, Vama i Vašem nekorektnom savjetniku Ujeviću, kojemu je
Miliša «prijatelj i kolega», čvrsto obećajem, a da bih to ostvario, posvetit ću
ostatak svog života.
I na samom kraju, u prilogu se nalazi neobjavljeni
demanti na čije objavljivanje čekam punih 9 godina, koliko traje sudska parnica
u tom slučaju, a demantira se samo to da u mom slučaju nije bio nerad u
pitanju, kako je Jasenka Breitenfeld lažno i pokvareno tvrdila, nego politički
motivirani otkaz.
Pozivam ovom prilikom novinare na
zakazanu glavnu raspravu na Općinskom sudu u Zagrebu, 19. rujna ov.g. s
početkom u 9,45 sati, soba br. 100-a/I, te pozivam današnjeg glavnog urednika
Slobodne Dalmacije da ovu trakavicu od rasprave prekine i objavi demanti kojim
se štiti moj dignitet kao čovjeka i nastavnika. Jasenki Breitenfeld poručujem da je
nerad možda kod nje u pitanju, a mene su učenici X gimnazije u Zagrebu šk. god.
2001./2002. izabrali za «najboljeg profesora generacije», iako sam im predavao
samo jednu školsku godinu, a to govori o meni ali i o njenim objedama. O
devetogodišnjoj sudskoj raspravi o jednom demantiju obavijestio sam danas i
nadležne demokratske institucije u EU da se vidi kako se provodi reforma
pravosuđa u Republici Hrvatskoj. prof. Goran Jurišić, Zagreb.
«U fotoreportaži od 26.11.1997. /u Slobodnoj
Dalmaciji/ pod naslovom «Tragom jednog otkaza u Prvoj privatnoj gimnaziji»
ravnateljica Jasenka Breitenfeld s neistinitim tvrdnjama pokušala je pobiti
tvrdnju da se radi o politički motiviranom otkazu. Svoju tvrdnju ravnateljica
je pravdala jednogodišnjim Ugovorom o radu koji je istekao 31.8.1997., nakon
čega nije pristala g. Gorana Jurišića, prof., primiti u stalni radni odnos, što
je obrazložila navodnim mišljenjem roditelja koji su navodno izražavali
nezadovoljstvo profesorovim radom. U fotoreportaži novinara «Slobodne
Dalmacije» iznosi se identično mišljenje jer «u kratkom razgovoru s nekim od
Jurišićevih bivših učenika također smo saznali da je bivši profesor dijelio
ocjene bez prave provjere znanja(...)», makar prof. Jurišić od svojih učenika
nije dobivao takve povratne informacije. Gospodin Jurišić, nakon što je u
lipnju 1997. preko telefona, znači u pravom boljševičkom stilu, saznao od
ravnatelja Gornjogradske VI gimnazije Božidara Bistričića, gdje je također bio
zaposlen kao nastavnik, da će mu ovaj otkazati posao, pod izgovorom da «se nije
saživio sa školom», saznao je od njega i da će dobiti otkaz i kod ravnateljice
u privatnoj gimnaziji (koja se nalazi u istoj zgradi kao i državna gimnazija).
Kad je g. Jurišić upitao ravnatelja da mu obrazloži tezu da se nije saživio sa školom, odgovor je
došao u tipičnom autokratskom stilu: «Kolega, ja sam svoje rekao i razgovor je
završen!». Dotičnu istinistost sadržaja
telefonskog razgovora može posvjedočiti cijeli Nastavnički kolegij
Gornjogradske gimnazija u Zagrebu (preko 40 profesora), jer je g. Jurišić
problem koji ga je tištio ispričao na sjednici Nastavničkog vijeća na kojoj je
g. Bistričić potvrdio sadržaj tel. razgovora, ali je rekao da ostaje kod svog
stava da «se kolega nije saživio sa školom». Na čuđenje Nastavničkog kolegija
g. Bistričić nij uopće objasnio svoj stav, samo je cinički odgovorio: «Želim
Vam sve najbolje u privatnoj gimnaziji!».
Gđa. Breitenfeld potvrdila je navod i obrazložila ga
tezom da su se roditelji žalili kako im djeca nisu ništa naučila. Pitanje:
«Koliko roditelja se žalilo?», ostalo je neodgovoreno. S obzirom da Prva
privatna gimnazija ima pedesetak učenika, razgovor «s nekim učenicima» (koliko
njih?) nije relevantan u smislu da novinar donese zaključak i da potvrdi
ravnateljičine teze da «djeca nisu ništa naučila». Nadalje, ravnateljica tvrdi
da je prof. Jurišić obradio s učenicima samo dvije lekcije u 1. polugodištu šk.
god. 1996./1997., što apsolutno nije istinito, isto kao što nije istinito da su
učenici u 2. polugodištu imali samo jednu ocjenu. Takve tvrdnje predstavljaju
zločesta podmetanja i spadaju u znanstvenu fantastiku. Preko 300 učenika obje
gimnazije su kod svog profesora njemačkog i te kako puno puta pismeno
ispitivana (testirana), a usmeno su ispitana «u hodu», tako da učenici i ne bi
primijetili da ih profesor vodi na ploču ispred razreda kao na kakvo
stijeljanje. I na kraju, zar nije čudno da ravnatelji drže profsora cijelu
školsku godinu bez značajnijih primjedaba na njegov rad, a profesor u 1.
polugodištu obradi navodno samo dvije školske lekcije. Pa, na dobrobit učenika
je ravnateljica trebala već nakon 1. polugodišta otkazati jednogodišnji ugovor
o radu na određeno vrijeme, ugovor koji je po mišljenju gradskog ureda za
obrazovanje neuobičajno vremenski dug, a to zato, kako je rečeno od strane gradskog
ureda za obrazovanje, da ravnatelji ne bi imali dugoročnije obveze prema svojim
posloprimcima-početnicima. Međutim, indikativno je, da je profesoru otkazan
posao nakon travanjskih izbora za Županijski dom Sabora Republike Hrvatske i
Zagrebačku skupštinu na kojima se kandidirao Goran Jurišić ispred Hrvatske
stranke prava 1861. Prof. Jurišć dolazio je, inače, tokom školske nastave na
sve nastavničke sjednice, na kojima je ravnateljica često u «babskom stilu»
pripovjedala koji učenik s kojom učenicom hoda, koji roditelji su rastavljeni i
kako odgajaju svoju djecu itd. I na samom kraju, nije istina da se profesor
nakon najave otkaza nije žalio. S cijelim slučajem upoznato je Ministarstvo
obrazovanja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, a bit
će upoznata i međunarodna prosvjetna federacija u Bruxellesu, kao i Komisija za
ljudska prava Vijeća Europe.
Nije, dakle, apsurdna naša tvrdnja da je naš član,
prof. Goran Jurišić dobio nezasluženi otkaz iz političkih razloga, već je
apsurdna i sramna tvrdnja bez argumenata dotičnih ravnatelja, koji svojim
tvrdnjama sramote svoje škole i učenike. Prema tome, ne radi se o «Pitanju
nerada ili politike?» već o moralno-političkoj diskvalifikaciji. Inače, naša
stranka nema potrebu nezasluženi otkaz našeg člana politizirati u korist
promidžbe stranke, kako je to tendenciozno tvrdila gđa. Breitenfeld, jer je
naša stranka i te kako dobro poznata svim ljudima dobre volje, a osim toga više
od 20 politički motiviranih ubojstava ljudi iz naše stranke i bezbroj
političkih otkaza samo svjedoče o istinitosti naših tvrdnji. Ančica Marinović,
predsjednica Županijskog vijeća Hrvatske stranke prava 1861. zagrebačke
Županije i grada Zagreba.»