«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
7. rujan 2006.
OPOVRGNUĆE TITOISTIČKO-MARKSISTIČKE JUGOSLAVENSKE
HISTORIOGRAFIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ I UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE S IVICOM
RAČANOM I TITOISTIČKIM KRIPTOKOMUNISTIMA!
Predsjednik Socijaldemokratske partije Ivica Račan,
bivši predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske
i član Predsjedništva CK SKJ, te dugogodišnji komunistički ideolog za vrijeme
Titove Jugoslavije, najavio je na sastanku svoje partije na Sljemenu 2. i 3.
rujna 2006. novi predizborni program za sljedeće izbore za Hrvatski sabor,
izjavljujući za medije u Republici Hrvatskoj da aktualna vlada RH Ive Sanadera
(HDZ) nije pokrenula Hrvatsku, a njegov «stručnjak» za gospodarstvo Ljubo
Jurčić (SDP) izjavio je u povodu toga da je Sanaderova vlada povećala zaduženje
Republike Hrvatske sa 19 milijardi na 27 milijardi U.S.$. Pri tome je Račan
«zaboravio» reći da njegova vlada (koalicija tzv. Šestorke i Petorke) od 2000.
do 2004. također nije pokrenula Hrvatsku, jer bi u suprotnome to građani-birači
valjda prepoznali i honorirali na izborima 2003. godine, što nisu, dok je
Jurčić «zaboravio» reći da je vlada u
kojoj je on bio ministar gospodarstva povećala dug Hrvatske sa 4 milijarde,
koliko je RH naslijedila od SFRJ, odnosno sa 10 milijardi na 19 milijardi
U.S.$.
Sljedeći parlamentarni izbori vjerojatno neće biti
odlučeni od birača po tome je li
Sanader pokrenuo Hrvatsku ili nije, jer nije, nego će se nova vlada
formirati na osnovi toga da li će Sanaderu ili Račanu uspjeti formirati novu
vladinu koaliciju, a predsjedniku Mesiću je svejedno kome će povjeriti mandat
za sastav nove vlade, Sanaderu ili
Račanu, jer obojica su, zajedno s njim isti odnosno ne razlikuju se: titoisti
su, to im je glavni nazivnik, te pripadaju ustroju kvaziliberalne ideologije,
što im je drugi zajednički nazivnik, iako se njihove stranke nalaze u
različitim europskim asocijacijama – Sanaderov HDZ je pridruženi član
konzervativne grupacije Europskih pučkih stranaka , a Račanov SDP je član
Europskih socijalista i Socijalističke internacionale, iako bi, dakle,
sestrinske partije HDZ i SDP trebale biti, ili članice Liberalne
internacionale, ili pak Komunističke internacionale, s obzirom na bivši
boljševički i udbaško-doušnički kadar koji imaju u svojim redovima, na pr.
optuženog doušnika «Kontra-obavještajne službe JNA» Matu Arlovića, ili Marina
Jurjevića, čiji je otac bio zloglasni partizanski boljševik, ili npr. bivši
komunistički osječki «tužilac» Vladimir Šeks etc.
No, čini se da je i europskim i svjetskim
internacionalama svejedno koga imaju u svojim redovima, a da ne bude u europskom
društvu usamljen, Sanader se pobrinuo da u Skupinu EPP dovede i stranku
srbijanskog ultranacionaliste i Miloševićevog, ne samo nasljednika nego i
sljednika Vojislava Koštunice, koji je za «Oluju» prilikom ovogodišnje
obljetnice i proslave pobjede nad pobunjenim Srbima izjavio da se radi o
«nikada do kraja istraženom i kažnjenom zločinu», a starijoj publici je
Koštunica znan kao čovjek koji je na Kosovu pozirao s kalašnjikovim u ruci,
upućujući kosovskim Albancima poruku upozorenja i prijetnje – u velikosrpskom
stilu. Zajedno s Vesnom Pusić (HNS-LD), Mesić, Sanader i Račan čine
četverolist, ali ne list sreće nego list na kojemu ispisuju propast hrvatske
države – koju izgleda ne mogu podnijeti, jer drugačije se ne može opisati s
kojom brzinom ruše dignitet i suverenitet Republike Hrvatske. Novi izbori su,
dakle, pred vratima.
Pred vratima je, dakle, ateistički djed Mraz koji
nosi darove – predizborna obećanja (Ne vjeruj Danajcima, niti kad darove
donose!), dok istovremeno biračko tijelo nema na prvi pogled alternativu nego
mora rušiti jedan jaram i zamijeniti ga drugim jarmom. Pri tome su svi gluhi
pored zdravih ušiju, i slijepi pored zdravih očiju, s obzirom da je Otac
domovine Ante Starčević poručio da se «mi svi želimo osloboditi jarma bilo
čijega, a ne želimo jarme mijenjati», ako ništa drugo, onda zbog ogromnog
vanjskog i unutarnjeg zaduženja kojem je Republika Hrvatska izložena, jer to
znači da hrvatski narod više nije suveren, jer o svemu odlučuje strani gazda –
davatelj kredita, dok je istovremeno 95 posto hrvatskih banaka u stranim
rukama, izručene i prodane za bagatelu od strane Tuđmanovih vlada i Tuđmanova
nasljednika Račana i Mesića.
Alternative nema na prvi pogled zato što su
političari od morala i etike, nekompromitirani političari i duše koje se nisu
dale prodati, poput Dobroslava Parage i drugi demokratski političari iz
Hrvatske stranke prava 1861., na koje, bez da navodi imena, možda misli u svojim kolumnama glavni urednik Glasa Koncila velečasni Ivan Miklenić (kao u
posljednem komentaru u broju 36 Glasa
Koncila od 3. rujna 2006. «Nemoć izopačene politike»), pod totalnom
medijskom zabranom. Vjerujem da postoje
i u drugim izvanparlamentarnim strankama, pa i izvan stranaka da naime, pored
postojećih, vidljivih kompromitiranih i korumpiranih političara postoje i oni
koji se žele žrtvovati za javnost, a ne živjeti na njezin račun i račun budućih
hrvatskih naraštaja, a nada da takvi nekompromitirani pošteni i hrabri ljudi
postoje, svjedoče neki nekompromitirani borci za hrvatske pravice iz prošlosti,
kao što je glasio i komentar g. Miklenića.
Međutim, trebao bi g. Miklenić
otvoriti stranice Glasa Koncila za takve nekompromitirane političare, a Crkva
će morati otvoriti eter svoje nacionalne radiostanice Hrvatskog katoličkog
radija, da bi birači imali barem minimalnu šansu prepoznati alternativu
vladajućoj kasti, jer ostali mediji su zatvoreni za javnost. Kardinal Bozanić
morati će, uz to, preuzeti uloga Stepinca i tražiti demokratski preokret u ovom
nepravednom i lažnom demokratskom poretku naše zemlje. Glavni mediji koji biračima
posreduju političke programe i političare su Hrvatska radio-televizija, te
televizije NOVA TV i RTL, tako da sam, mislim, naveo, ne samo glavne cenzore,
nego i mjesta s kojih se priopćava javnosti politika, jer davno su prošla
vremena kada je Stjepan Radić tumačio narodu politiku s bačve.
Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. sve je
legalne i legitimne, zakonske i ustavne poteze povukao, ne bi li Hrvatsku
stranku prava 1861. i sebe izvukao ispod tereta medijske cenzure, kojoj ga je
podvrgnuo, prvo titoistički totalitarni režim osamdesetih godina 20. st., a
poslije titoistički, nominalno demokratski režim Republike Hrvatske devedesetih
godina 20. st. kao i u prvom desetljeću 21. stoljeća, kao što smo svjedoci
(desetljeće još nije isteklo, pa se valja nadati i raditi na čudu, odnosno
demokratskom preokretu). Gospodin Paraga je podnio nadležnom Županijskom sudu u
Zagrebu čak i tužbu zbog cenzure, ali, kada je istražna sutkinja na prvom
ročištu bila suočena s dokaznim materijalom, kojim se teretio bivši glavni
ravnatelj Hrvatske televizije Obrad Kosovac, kojega je Franjo Tuđman bio
postavio na to mjesto, brzo je zaključila ročište i cijeli predmet pospremila u
ladicu, gdje stoji i danas. Raznorazne ustavne tužbe, tužbe Vrhovnom sudu,
apeli hrvatskim i međunarodnim institucijama, sve to je pravaški prvak
Dobroslav Paraga poduzeo – i naišao na gluhe uši i slijepe oči. Hrvatska
javnost treba znati, a Hrvatsko pravo online izdanje u Republici Hrvatskoj
pravi je medij za to, jer drugi mediji manje, više vrše protuustavnu cenzuru,
da je Dobroslav Paraga sve poduzeo što je bilo u njegovoj moći i u okvirima
demokracije i pravne države da hrvatskim građanima i narodu omogući
alternativu, ali represija nominalno demokratskog režima je takva kakva je –
velika i snažna, jer bez te represije i cenzure ne bi bilo rasprodaje hrvatskog
narodnog gospodarstva i rušenje suvereniteta Republike Hrvatske, kao i
rasprodaje PRAVDE.
Duhovno je puno važnije od kruha našeg svagdašnjeg, a
PRAVDA spada u duhovnu sferu, a bez toga svejedno je hodamo li po pozlaćenim
Bandićevim zagrebačkim ulicama i «Trgu maršala Tita» ili ne. Ako nema PRAVDE ne
treba nam ni američki ili japanski brutto-nacionalni dohodak, jer samo naivci
misle da se sreća može kupiti novcem i visokim životnim standardom – koji
Sanader najavljuje ulaskom RH u EU, što je prevara sama za sebe, jer davno su
prošla vremena kada su nove članice EU poput negdašnjih novih članica Portugala
i Grčke od EU dobivale subvencije u milijardama američkih dolara i tako
sustigle druge članice EU u razvoju. Europska Unija, ako opstane, za puno će
desetljeća biti «federativna konfederacija» nerazmjerno razvijenih zemalja i
podijeljena na «američki Sjever i Jug», sve dok ne eksplodira kao SAD 1861.
godine. U svakom slučaju, s korumpiranima, s kriptokomunistima i bivšim
komunistima i doušnicima te s lažnim magistrom, ili bez njega, svejedno, u
nekoj budućoj Sanaderovoj ili Račanovoj vladi Republika Hrvatska može brojati
mjesece, a ne godine, dok ne bude potpuno likvidirana i razdividirana i kao
članica EU ili kandidatkinja za članstvo u EU spojena s isto tako upropaštenim
susjednim zemljama u tzv. Zapadni Balkan koji će onda tvoriti jednu jedinicu u
EU ili nekoliko povezanih jedinica s jednim glasom prava, pa ćemo se sa
Srbijancima i drugima dogovarati kako taj glas pred Bruxellsom iskoristiti. (A
ako sam pogriješio, pa ne bude koji mjesec nego koja godina do tada, isto je i
isto nam se piše).
Iako je autor ovog teksta političar, ne samo
povjesničar, zbog represije nominalno demokratskog režima u Republici Hrvatskoj
ne mogu sudjelovati u političkom životu Hrvatske, jer me priječi sila režima.
Zato sam «osuđen» na pisanje povijesti, a sreća u nesreći je, da sam
diplomirani povjesničar (u školama sam dobio godine 1997. otkaz jer sam se
izvan nastave «drznuo» sudjelovati u javnom političkom životu zemlje, na što
imam ustavno pravo, ali mi to pravo priječe tipovi poput Račana, Mesića, Vesne
Pusić i Sanadera i dr. Pored masovnog otpuštanja radnika u Hrvatskoj u posljednjih
16 godina, pod izgovorom privatizacije, postoji i otpuštanje radnika iz
političkih razloga, kao što sam osobni primjer, pored stotine drugih. Poslije
sam, 2002. opet dobio otkaz iz političkih razloga, dok su neki drugi nastavnici
smjeli čak i na školskim satovima voditi političku agitaciju za svoje stranke i
partije. Od ministra Primorca tražio sam 2004. rehabilitaciju, ali sam odbijen,
a ministar mi je pod zadnje poslao kratki mail u kojemu mi je doslovno zaželio
«svako dobro». I ja mu želim svako dobro. Bez javne službe mogu na prste jedne
ruke izbrojati šanse kako da kao povjesničar zaradim kruh naš svagašnji. Cilj
ateističkih dripaca koji se griju na vatri vlasti i je da «crknemo» od gladi,
ali, tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada – stara je poslovica. Kad je
riječ o političkim otkazima, onda mi na pamet pada i pojam političkih
ubojstava. Niti jedno političko ubojstvo u RH do danas nije riješeno.
Zanimljivo – i zabrinjavajuće!!!
Kad već pišem o povijesti, onda želim naglasiti da
navođenje povijesnih neistina i ponavljanje propagande, kao što su to za
vrijeme Titove Jugoslavije činili, a i danas u Republici Hrvatskoj čine plaćeni
titoistički povjesničari, predstavlja vodu na mlin današnjim, navedenim,
kompromitiranim političarima, koji i sami ponekad ponavljaju povijesne laži i
poluistine kvazipovjesničara Dušana Bilandžića, publicista Slavka Goldsteina, ili najmlađeg titoiste i
«stručnjaka» Tvrtka Jakovine, jer, kada birači o povijesnim događajima imaju
iskrivljenu sliku i percepiju, onda imaju krivu predodžbu i o aktualnim
političarima koji ponavljaju manipulirane povijesne događaje. Između ostalog, i
zato treba ispravljati povijesne neistine.
Jedan od takvih pokušaja ispravljanja povijesne
neistine i poluistine događa se trenutno u «Glasu Koncila», gdje se u ovo
vrijeme objavljuje feljton na temu Goldsteinova prikaza navodnog ustaškog
pokolja u glinskoj crkvi 1941. godine. U navedenom broju 36 GK, pod naslovom
«Preslikana shema zločina», kolega Tomislav Vuković daje zanimliv prikaz kako
su «povjesničari» iz redova titoističke historiografije, što Vuković tako ne
naziva, ali naziva to tako moja malenkost, navodni ustaški zločin u Glini iz
srpnja 1941. predstavili preslikanom shemom navodnog ustaškog zločina iz
svibnja 1941. godine nad glinskim Srbima. Vuković naime reagira na feljton
Slavka Goldsteina, objavljen u siječnju 2005. godine u «Jutarnjem listu»,
nastao na osnovi rukopisa Goldsteinove knjige «1941.» Povijesne istine radi,
mogu napomenuti, da je niže potpisani autor demantirao Goldsteinov feljton iz
«Jutarnjeg lista» od 8. i 15. siječnja 2005. o počinjenim i o navodnim
zločinima nad Srbima u NDH 1941. godine pod naslovom «Misterij ubojstva
odvjetnika Vujičića na Đurđevdan» i «U ustaškom pokolju u Glini 1941. ubijeno
oko 400 Srba».
Još 9. siječnja 2005. godine sam
člankom, pod naslovom «Jednostrana Goldsteinova stara marksistička povijest za
nove nepravde» demantirao prvi dio Goldsteinova feljtona i tog dana ga uputio
redakciji «Jutarnjeg lista», ali glavni urednik «Jutarnjeg lista» Tomislav
Wruss odbio je objaviti argumentirani demanti.
Poslije sam iste 2005. godine,
navedeni demanti besplatno ponudio tadašnjem glavnom uredniku Hrvatskog slova
Marijanu Križiću, koji je obećao objaviti demanti, kako se povijesne
poluistine, manipulirane povijesne činjenice i povijesne laži ne bi ponavljale,
ali, nažalost od obećanja nije bilo ništa, tako da je demanti do danas ostao
neobjavljen.
U međuvremenu su neki mediji u RH ponovili laž i manipulirane činjenice o tzv.
veljunskom zločinu nad Srbima 1941. godine, o kojemu Goldstein također govori u
svom velikom i opširnom feljtonu, a sve to ide na štetu, ne samo povijesne
istine, nego i na štetu hrvatskog političkog naroda, dakle, svih građana
Republike Hrvatske. I na ponovljene poluistine i laži ponudio sam 26. ožujka
2006. godine, kao povjesničar, besplatno Hrvatskom slovu novi, skraćeni
demanti, pod naslovom «Veljunske žrtve
i zločini», ali i taj demanti je ostao u ladici glavnog urednika Nenada
Piskača, kao da se boji Slavka Goldsteina.
I tako se marksističke laži o Drugom svjetskom ratu vrte u Hrvatskoj kao
na karuselu, a istina i pravda trpi.
Slijedi necenzurirani ispravak Goldsteinova feljtona
iz «Jutarnjeg lista», koji čitatelji «Hrvatskog prava» mogu za sada pročitati
samo u «Hrvatskom pravu», dok drugi mediji, osim izuzetaka kao što je «Glas
Koncila», i dalje vrte Goldsteinovu publicističku historiografiju, koja
obuhvaća i «stručno» mišljenje o broju jasenovačkih žrtava – «80 do 100
tisuća». (Ispravak je skraćen, odnosno radi se o demantiju od 26. ožujka 2006.
koji sadrži srž demantija od 9. siječnja 2005. godine, na osnovi sljedećih
izvora: «Razgovori s Kočom», Aleksandar Nenadović, «Eugen Dido Kvaternik,
Sjećanja i zapažanja 1925. – 1945.», «Nije sramota biti Hrvat ali je peh»,
Aleksandar Vojinović, «Verwüstungen und Greueltaten der Aufrührer» /Pustošenja
i pokolji pobunjenika/, Matija Kovačić,
Hrvatski bibliografski institut, i «Trinaesta proletarska u NOB»,
general-pukovnik JNA Milan Žeželj, Franjo Biljan i Šandor Kaufer. Prof. Goran
Jurišić, Zagreb.
Slavko
Goldstein – dežurni odvjetnik stvarnih i izmišljenih srpskih žrtava u NDH i
Goldsteinova dvostruka mjerila prema žrtvama!
«Domaći tisak i HTV u udarnom terminu Dnevnika, izvijestili su 20.3.2006. o
krađi nekoliko željeznih ploča s natpisima žrtava na spomeniku u hrvatskom
mjestu Veljun kod Slunja. Spomenik su podigle partizanske vlasti u
jugoslavenskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Broj i nacionalnost žrtava
odredila je marksistička i titoistička jugoslavenska historiografija, koja nije
znanstvena nego paraznanstvena, ideološka, i koja priznaje isključivo žrtve
fašističkog terora. Povijesna je činjenica da
titoistička historiografija nije priznala komunistički teror niti žrtve
totalitarnog sustava titoizma. Kritičari, koji kritiziraju osuđivanje
totalitarnog komunizma u Republici Hrvatskoj imaju u prezentaciji
neargumentiranih i poluargumentiranih kritika otvoreni prostor u medijima, za
razliku od kritičara koji ukazuju na žrtve jugokomunističkog terora. Dok se
predstavnici i interpretatori jugoslavenske titoističke historiografije žale na
rušenje ili oštećivanje navodnih antifašističkih spomenika, nisu u stanju biti
objektivni i priznati činjenicu da kod nas nisu rušeni ili oštećivani
antikomunistički spomenici, spomenici žrtvama jugokomunizma, jer spomenika
žrtvama jugokomunizma kod nas /skoro, op.a./ i nema. Demokratske vlasti
nisu financirale spomenike u spomen na žrtve titoističkog komunizma, unatoč
tome što je neosporno da je maršal Tito de facto ratni zločinac, i da je
komunistička partija bila zločinačka organizacija. Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma je prošle godine
uzaludno pokušavao objaviti objektivni prikaz veljunskih žrtava i zločina u
Drugom svjetskom ratu, ali glavni urednici vodećih mediji odbili su opovrgavanje
titoističke historiografije u Republicu Hrvatskoj. Tako se događa da se laž
veljunskog slučaja ponavlja prilikom svakog povoda, kao na pr. prilikom nedavne
krađe željeznih ploča s imenima veljunskih žrtava. Za osuditi je svako
vandalsko rušenje ili oštećivanje spomenika, ali prvo treba utvrditi koji su
spomenici u znak sjećanja na fašistički teror, a koji su spomenici u znak
sjećanja na partizansku i jugokomunističku vlast, a takve onda demokratske
vlasti RH trebaju dati ukloniti i pohraniti u muzeju žrtava i zločina
komunizma, koji u Hrvatskoj još ne postoji, unatoč polustoljetnoj komunističkoj
diktaturi u Hrvatskoj. Dok se Europa, osim žrtvama fašizma bavi i žrtvama
komunizma, demokratske vlasti i većina medija u Hrvatskoj bavi se takoreći isključivo
žrtvama fašističkog terora iz doba četverogodišnje vladavine ustaškog režima u
Drugom svjetskom ratu. I glup čovjek bi uočio da tu nešto nije u redu, i da se
hrvatskom stanovništvu pošto poto nastoji u uvjetima demokracije i kapitalizma
nametnuti propale ostatke partizanskog jugokomunističkog poretka. Krenimo
redom:
Veljun je mjesto s većinskim udjelom
srpske nacionalne manjine, sve do 1995. godine. Fakt je, da su partizanski
odred iz Veljuna popunili većinom Srbi. Također je povijesna činjenica da postoji
određeni broj srpskih žrtava iz Veljuna, iz doba Drugog svjetskog rata. Također
je povijesni fakt da postoji određeni broj hrvatskih žrtava iz Veljunu
susjednog mjesta s hrvatskom većinom. Međutim, prezentatori «revije srpskih
žrtava» iz Veljuna namjerno prešućuju hrvatske žrtve, u spomen na koje ne
postoji spomenik niti postoje grobovi. Zašto ne postoje? U zborniku 110
dokumenata iz arhiva komunističke partije je u knjizi «Partizanska i
komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti» naveden i
dokument koji svjedoči o tome, da su partizanske vlasti nakon Drugog svjetskog
rata u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj dale preorati sve grobove s
hrvatskim žrtvama četničkog i partizanskog terora. Titoistička jugoslavenska
historiografija u Republici Hrvatskoj navodi masovni zločin nad srpskim
civilima iz Veljuna kraj Slunja koje je, «440» do «600» Srba u noći sa 9. na
10. svibanj 1941. godine, navodno pobio visoki dužnosnik ustaškog režima,
Vjekoslav Maks Luburić. Pored toga spominje 35 strijeljanih veljunskih Srba u
isto vrijeme. Ne bi bilo prvi puta u povijesti da se žrtve pripišu drugoj
strani. Najnoviji primjer je iz Domovinskog rata kada je srpska soldateska
nakon pirove pobjede osvajanja Vukovara, po ulicama grada-heroja masovno ubijala
vukovarske građane, dok je Miloševićeva propaganda i protuobavještajna služba
KOS preko TV Novi sad i TV Beograd širila velike laži kako se u vezi ubijenih
ljudi radi o srpskim civilima koje da su pobile «Zenge» (hrvatski vojnici iz
Zbora narodne garde RH). Strani novinari su o tim ubijanjima u Vukovaru nakon
osvajanja grada od strane «JNA» izvještavali kao o «srpskoj terminaciji Hrvata»
(terminacija ili istrebljenje).
Hrvatske
žrtve u sjeni srpskih žrtava
U noći sa 5. na 6. svibnja 1941. su četnici
kraj Slunja zvjerski ubili gotovo cijelu hrvatsku obitelj Mravunac (supružnike
i dvoje malodobne djece, pri čemu je jednom dječaku glava razbijena kundakom
vojničke puške; napadnuta djevojčica se spasila bijegom). Fakt je da su ustaške
vlasti dale uhititi 36 veljunskih Srba, na pokretnom ustaškom sudu ih optužili
kao počinitelje zločina nad obitelji Mravunac, osudili na smrt i 35 osuđenika
strijeljali. Osuda i masovno strijeljanje je od ustaških vlasti zavedeno u
službenim dokumentima NDH. Strijeljanje je preživjela srpska žrtva i svjedok,
Dušan Nikšić. Međutim, srpski svjedok posvjedočio je strijeljanje 35 svojih
sunarodnjaka, ali ne i «400» do «600» drugih veljunskih Srba koji da su
pobijeni 1941. u Hrvatskom Blagaju.
U vezi slučaja Veljun titoistička
historiografija spominje kako su veljunski partizani «iz osvete ili kazne»
ubili zarobljenog ustaškog lokalnog dužnosnika i učitelja Ivana Šajfara. Ako su
ustaše pobili «400» do «600» veljunskih
Srba (muških osoba), tko je onda od veljunskih Srba kasnije popunio veljunski
partizanski odred, ako se zna da je malo mjesto Veljun imalo oko 1000
stanovnika? Možda je jednostrano pisanje o hrvatskim zločinima nad Srbima u
NDH, koje se non-stop potenciralo za vrijeme komunizma od 1945. do 1990.
godine, bio uzrok što su za vrijeme velikosrpske agresije od 1991. do 1995.
četnici etnički očistili Veljunu susjedno mjesto Hrvatski Blagaj. Međutim,
nestanak Hrvata iz H. Blagaja ne zove se etničkim čišćenjem. Srbi su 1991. iz
H. Blagaja, što ubili, što protjerali 508 hrvatskih stanovnika. Godine 1995. je
uoči «Oluje» iz Veljuna i okolice od strane četničkog režima iz tzv. «Krajine»
na bijeg natjerano 597 Srba, ali da nitko ne bude umišljen pa da tvrdi kako se
radi o etničkom čišćenju Srba 1995. godine od hrvatske strane. Ugledni
međunarodni novinar Roy Gutman je dokazao da hrvatska oslobodilačka
vojno-redarstvena akcija «Oluja» iz 1995. ne predstavlja etničko čišćenje
srpskih civila na bivšem okupiranom teritoriju Hrvatske. U glavama nekih u
svijetu, ali i kod nas u Hrvatskoj, se sustavno producira velika laž o etničkom
čišćenju Srba 1995. kao alibi za buduće zločine Srba protiv Hrvata, jer očito
neki od zatvorene spirale nasilja prave vlastite karijere i profit kao
«profesionalni čuvari srpskih žrtava».
Teror
komunističkih partizana
Za osvetu nema
opravdanja jer osveta nije zakon demokracije. To vrijedi i za ustaške i za
partizanske osvete. Niti je NDH bila pravna država, niti je SFRJ bila pravna
država. Međutim, postupci partizana za vrijeme Drugog svjetskog rata
nemaju nikakve veze s poštivanjem međunarodnog ratnog prava: 1943. su partizani
u Sošicama na Žumberku, između Zagreba i Karlovca, na smrt strijeljali 218
zarobljenih hrvatskih vojnika oružanih snaga NDH. U «Naredbi br. 5 Glavnog
štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske od 15.1.1943.
godine», kojom «se pohvaljuju borci i rukovodioci IV i XIII proleterske udarne
brigade «Rade Končar» za pokazano junaštvo u borbi za oslobođenje Krašića»
/rodno mjesto kardinala i blaženika Alojzija Stepinca/ komandant Ivo Rukavina,
pomoćnik komandanta Đoko Jovanić i politički komesar Vladimir Bakarić
izvještavaju Vrhovni štab NOV Jugoslavije (Tita) da je «Vojni sud naših
jedinica sudio na smrt strijeljanjem zbog izdaje domovine (...) 218 ustaških
izdajica(...)». Osim masovnog ubojstva s predumišljajem se postavlja pitanje:
Koga su to ustaški hrvatski vojnici izdali? Staljina možda, komunizam, Tita,
Jugoslaviju? Ubijeni hrvatski zarobljenici su nakon egzekucije bačeni u jamu
Jazovku, u koju će jugokomunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata ubaciti
zaklane i strijeljane pacijente i ranjenike iz zagrebačkih bolnica koje su
nakon «oslobođenja» Zagreba 9. svibnja 1945. etnički očišćene, po istom obrascu
kao što je «JNA» nakon pada Vukovara etnički očistila vukovarsku bolnicu i
hrvatske ranjenike, pacijente i bolničko osoblje strijeljala 20. studenog 1991.
na Ovčari kraj Vukovara. Partizanski ratni zločin u Sošicama nije od strane
pravne države RH procesuiran, niti će biti, kada su u pitanju bivši komunisti
na vlasti i u parlamentarnoj oporbi.
Srbin
Vujičić je žrtva, a Hrvat Petrak?
Slavko Goldstein je u svom feljtonu u
«Jutarnjem listu» iz 2005. naveo političko ubojstvo koje su lokalne ustaške
vlasti u Karlovcu izvršile nad uglednim odvjetnikom i političarem srpske
nacionalnosti, dr. Milanom Vujičićem. Iako je za to ubojstvo izravno odgovoran
ustaški dužnosnik iz Karlovca, bivši Vujičićev kolega dr. Ante Nikšić, g. S.
Goldstein i na ovom primjeru manipulira, jer ne dopušta da se radi o ubojstvu
iz koristoljublja, iako se korist u uklanjanju g. Vujičića za Antu Nikšića
pokazala u nestanku kompromitirajućih dokumenata iz njegova (Vujičićeva)
odvjetničkog ureda, koji su prilikom ubojstva opljačkani, i Vujičićevog
potencijalnog svjedočenja o projugoslavenskoj orijentaciji g. Nikšića i
njegovoj suradnji s velikosrpskim režimom za vrijeme kraljevske Jugoslavije.
Međutim, činjenice, da je partizanska
Ozna nakon Drugog svjetskog rata likvidirala ugledne Hrvate iz Karlovca, za g.
S. Goldsteina ne postoje, on ih prešućuje i time relativizira zločine komunizma
i zločine partizana, jer ispada da su jugokomunisti imali alibi da nakon rata
ubijaju Hrvate, jer su Hrvati za vrijeme rata ubijali Srbe. Dana 25. veljače
1946. je Ozna na Jamadolu u Karlovcu likvidirala uglednog hrvatskog političara
Ivana Petraka. Smrt je pismeno naredio tadašnji načelnik Ozne za okrug
Karlovac, poslije bivši prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske.
Iako su čak i neki članovi komunističke partije tadašnjem načelniku Ozne u
Karlovcu uputili apel da se tom poštenom čovjeku, dugoreškom političaru i
trgovcu, poštedi život, jer da nije surađivao s ustaškim režimom, odgovor je
bio negativan. Uzrok likvidacije tog nedužnog čovjeka je bila Titova
«socijalistička» revolucija odnosno boljševizacija Jugoslavije: g. Petrak je
bio veleposjednik, «zločesti kulak» koji je kao takav postao «narodni
neprijatelj». Od zaplijenjene imovine žrtve komunizma, g. Petraka,
jugoboljševici nisu namirili narod nego sebe. I dan-danas se u kući
Petrakovih nalazi policijska stanica Ministarstva unutarnjih poslova RH, što je
sramota par excellence, da se imovina nije vratila članovima obitelji žrtve.
Gospodin Petrak je sa Stjepanom Radićem 1924. u Dugoj Resi suosnovao ogranak
Hrvatske republikanske seljačke stranke, a za vrijeme blagoslova nove kuće
Petrakovih 1931. godine su uzvanici obitelji Petrak bili tadašnji zagrebački
pomoćni biskup Stepinac i Zagrebački nadbiskup Bauer.
Klimavi
izvori titoističke historiografije
Što se tiče izvora poput raznoraznih
zapisnika Ozne i svjedočenja hrvatskih ratnih zarobljenika Ozne, koje je kao
temelj za svoj feljton u «Jutarnjem listu» i za svoju knjigu «1941.» uzeo S.
Goldstein, o njima odnosno o Ozni je najbolju ocjenu dala gospođa Tamara
Griesser-Pečar u knjizi «Das zerissene Volk. Slowenien 1941 – 1946. Okkupation,
Kollaboration, Bürgerkrieg, Revolution», Wien 2003. Njemački novinar Frankfurter Allgemeine Zeitung, Reinhard
Olt, je na obljetnicu diktatorove
smrti, 4. svibnja 2004. godine, i uoči ulaska Slovenije u EU, u članku pod
naslovom «Slowenien – ein Massengrab» (Slovenija
– masovna gobnica) napisao kritiku maloprije navedene knjige o zločinima
jugokomunizma 1945. godine. Facit članka je da je politička policija
komunističke partije KPJ, tzv. «Odjeljenje za zaštitu naroda» (Ozna) masovno
ubijalo zarobljene pripadnike slovenskog i hrvatskog naroda.
Umjesto što titoistička
historiografija u Republici Hrvatskoj stalno vrti karusel o srpskim žrtvama,
trebala bi se pozabaviti masovno ubijenim hrvatskim žrtvama komunizma 1945. u
Mariboru, kada je Titova vlast pod zemlju pokopala cijeli jedan grad – 60
tisuća zarobljenih časnika i vojnika oružanih snaga NDH i hrvatskih civila i
ranjenika, koje su u svibnju i lipnju 1945. strijeljani u Teznom kraj Maribora.
To je zločin koji nadmašuje Katynski zločin za pet puta.
Ili drugi primjer:
masovno ubojstvo 12 tisuća ratnih zarobljenika u Maceljskoj šumi 1945. od
strane vojne Ozne komunističke partije. Ili, masovno ubojstvo pet tisuća ratnih
zarobljenika iz partizanskog logora kraj Topuskog 1945. godine itd. To su činjenice
nad kojima se vlasti RH i saborska opozicija trebaju zamisliti i nešto poduzeti
na rehabilitaciji žrtava komunizma u Hrvatskoj? Danas imamo usred Zagreb Trg maršala Tita, u spomen na zločinca
koji je pobio više ljudi nego balkanski krvnik Slobodan Milošević. Zato nemamo Trg žrtava komunizma. Premijer Sanader
je preko svojega glasnogovornika poručio da se njegova vlada neće baviti
žrtvama komunizma i komunističkim zločincima, jer da vlada svake godine polaže
vijence pred spomenik bleiburškim i jasenovačkim žrtvama. Umjesto vlade
Hrvatske demokratske zajednice, morati će onda neka buduća, a tada istinski
demokratska vlada poštivati zaključke iz rezolucije 1481 Parlamentarne
skupštine Vijeća Europe o osudi zločina komunizma.» Diplomirani povjesničar Goran
Jurišić, prof., Zagreb.