«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
12. rujan 2006.
Problem je u
nekompetentnim vlasnicima i ravnateljima privatnih škola!
Novinarka Mirela Lilek pisala je u članku pod
naslovom «U privatnim školama samo jedan posto učenika», objavljen u Vjesniku
11. rujna 2006., o problemu opadanja zanimanja za privatne škole i vrlo malom
postotku upisanih u privatne škole, i pri tome kao izvor uzela izjave
ravnateljice jedne privatne gimnazije iz Zagreba, Jasenke Breitenfeld,
predstavljajući njezinu školu kao primjer ostalim privatnim školama. Novinarka
je citirala navedenu ravnateljicu: «Zanimanje za privatne škole je palo zbog
nacionalnih ispita». Navedena ravnateljica čak se neopravdano usudila ustvrditi
da za veći interes za upis djece u privatne škole treba «veći civilizacijski
pomak» u našem društvu!? O čemu se radi?
Srednjoškolski profesor Luciano Lukčić je u Vjesniku
od 19.6.2006. u opravdanoj kritici Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim
školama naveo podatak Ministarstva obrazovanja o objavljivanju rang-liste škola
po uspjehu nakon provedenih nacionalnih ispita. Pri tome je naveo da «gotovo u
pravilu razvikane privatne gimnazije, pogotovo u Zagrebu, ne postižu vrhunske
rezultate». Zašto je, dakle, samo 1 posto od ukupnog broja učenika upisanih u
privatne škole u Hrvatskoj, a od toga manje od 0,1 posto u školi od navedene
ravnateljice? Odgovor leži u činjenici koju je navela ravnateljica, da je,
naime, «interes za privatne škole pao zbog nacionalnih ispita», ili drugim
riječima, zato što u obrazovanju učenika privatne škole nisu postigle
zadovoljavajuće rezultate, a od toga ne bih izuzeo niti školu navedene
ravnateljice, iako je u navedenom članku ta škola predstavljena u
superlativima, s obzirom da iz prve ruke raspolažem suprotnim informacijama,
jer sam u dotičnoj privatnoj školi bio nastavnik, kao i mnogi drugi nastavnici
koji su otišli iz te škole – zbog ravnateljice Breitenfeld. Drago mi je da je
ravnateljica Breitenfeld počela voditi računa o mišljenju učenika, jer je u
navedenom članku bilo riječi o provedenoj anketi među učenicima u njezinoj
školi, po kojoj su učenici pohvalili odnos profesora prema njima kao
«prijateljski», te su učenici izrazili zadovoljstvo na emitiranom i stečenom
znanju i na tome da ih njihovi nastavnici ne kažnjavaju. Nadam se samo da
ravnateljica nije novinarki predstavila anonimnu anketu koju je moja malenkost
provela među učenicima u njezinoj školi, gdje sam radio kao profesor šk. god.
1996./1997., u kojoj su odgovori učenika bili identični. Tada, međutim,
ravnateljica nije uzela u obzir anketu prilikom uručivanja otkaza koji mi je neopravdano
dala iz politički motiviranog razloga. Poslije je u vezi mene u jednim novinama
tendenciozno tvrdila da se kod mene radi o «neradu», kako bi sakrila tragove
protuustavnog otkaza. Do danas čekam već devet (9) godina da dotične novine
objave demanti, odnosno toliko dugo traje sudska parnica zbog običnog
demantija. U međuvremenu su me učenici odnosno maturanti X gimnazije u Zagrebu
izabrali šk. god. 2001./2002. za «najboljeg profesora generacije», tako da je
to najbolji demanti na objede kojima sam bio izložen, što me podsjeća na slične
objede kojima je u nas izložen svjetski znanstvenik Đikić. Kad bi bila istina
da je njezina privatna škola OK, onda to može zahvaliti profesorima
Gornjogradske VI gimnazije u Zagrebu koji rade honorarno u njezinoj školi koja
se nalazi u istoj zgradi kao i Gornjogradska gimnazija. Ravnateljičin odnos u
njezinoj privatnoj, a u njezinom slučaju doslovno privatiziranoj, školi je
takav da profesori od nje osobno dobiju instrukciju da moraju ispitivanjem i
dijeljenjem jedinica u «dopunskoj nastavi subotom» kazniti one učenike koji
odbiju pridružiti se skupocjenim vikend-izletima u zemlje Europske Unije,
najčešće Italiju, Salzburg itd. Nedostaje samo da se izleti organiziraju u
prekomorske zemlje. Ako bi neki učenik dobio ocjenu dobar umjesto ocjene
odličan, profesor od ravnateljice dobije «naputak» kako hitno mora ocjenu
pretvoriti u ocjenu odličan, bez posebnog ispitivanja. Zbog takvih i sličnih
nemoralnih čina, koje sam odbio učiniti, dobih otkaz, a kao motiv joj je
poslužila činjenica da sam se na parlamentarnim izborima kandidirao na izbornoj
listi jedne stranke koja ravnateljici nije «pasala». Druga kolegica,
ravnateljičina tajnica, također kandidatkinja jedne druge političke stranke
nije dobila otkaz, jer je ravnateljici odgovarala dotična stranka. Umjesto što
hrvatsko društvo navodno treba civilizacijski pomak da bi roditelji, kao, bili
svjesni «vrijednosti» privatnih škola, bilo bi za ravnateljicu Breitenfled
poučno da ona dostigne civilizacijski nivo najvećeg broja svojih kolegica i
kolega ravnatelja u državno-javnim školama, kao prvo, a kao drugo da od svoje
škole ne pravi nekakav lažni «Beverly Hills School» i da svoje učenike malo
spusti na zemlju, a ne da im usađuje krive vrijednosti, i pri tome ih stalno
izlaže medijskoj pozornosti. Ukratko škola ravnateljice i vlasnice Breitenfeld
je, u pravilu (iznimke potvrđuju pravilo) poput drugih privatnih škola napuhani
mjehur, i to zbog nekompetentnosti većine vlasnika i ravnatelja u privatnim
školama, koji su svoje škole postavili na krive noge. (Zgrozio sam se kad sam
saznao da je vlasnica jedne privatne gimnazije u Zagrebu po struci frizerka.)
To je jedini razlog zašto u Republici Hrvatskoj kod roditelja gotovo da ne
postoji interes za upis njihove djece u privatne škole, osim, u pravilu,
tajkunskih derišta, s kojima se također može lijepo raditi, ali ne onako kako,
u svojim već poodmaklim godinama, radi Jasenka Breitenfeld. Da je htjela mogla
je od mene, pravog pedagoga i profesora, što šta naučit – na dobrobit njezine
privatne škole, jer moja malenkost se školovala u Saveznoj Republici Njemačkoj.
Autor je srednjoškolski profesor povijesti, i njemačkog jezika i književnosti,
iz Zagreba.