«HRVATSKO PRAVO»

PRVE STRANAČKE ONLINE NOVINE U REPUBLICI HRVATSKOJ

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

23. rujan 2006.

JOSIP JURAJ STROSSMAYER – TKO JE ON?

U politici nekeda ne odlučuju ni ispravni zaključci ni logika, i može se čak i visoko razvijenim narodima dogoditi da ne mogu prozreti svoje prave probitke, te da svojim stvarnim probicima pretpostavljaju umišljene i sugerirane probitke. Hrvatski povjesničar dr. Ivo Pilar

S obzirom na činjenicu da je hrvatski narod proveo sedam desetljeća u jugoslavenskoj tamnici naroda, opravdano se postavlja pitanje tko je onaj koji je hrvatskom narodu, iza njegovih leđa, nametnuo jugoslavensku ideologiju, jugoslavenstvo i jugoslavensku državu ili Jugoslaviju, a posebno u svjetlu činjenice da niti 15 godina nakon otcjepljenja Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije politička balkanska «elita», koja je u Hrvatskoj neprekidno na vlasti od sloma jugokomunizma, nije napustila jugoslavenske pozicije, niti se odrekla političkog programa koji je Hrvatima u 19. st. nametnuo capo di tutti capi jugoslavenske Mafije JOSIP JURAJ STROSSMAYER (na fotografiji). Hrvati su i danas o Strossmayeru, zbog postojeće, stvarne i sveprisutne medijske cenzure, potpuno krivo informirani, jer je Strossmayerova prošlost prikazana u pozitivnom svjetlu. Tko je uistinu bio onaj koji je bio Đakovački biskup, donator izgradnje velebne katedrale u malom hrvatskom gradu Đakovu u Slavoniji, utemeljitelj «Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti» u Zagrebu i njezin donator i mecena, i predsjednik «Narodne stranke» i šef kluba zastupnika «narodnjaka» u hrvatskom Saboru od 1861. do 1871. godine. Strossmayer je politički javno djelovao samo jedno desetljeće, dakle, od 1861. do 1871. godine, ali je u tom desetljeću popločao hrvatskom narodu put prema «Bleiburgu». Nije uopće pretjerano Strossmayera, bez obzira što je bio biskup Rimokatoličke crkve u virtuoznoj Hrvatskoj 19. stoljeća, nazvati šefom jugoslavenske Mafije, jer je Strossmayer bez pardona ubijao svaku političku ideju o slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi, i to hijenski, perfidno, kukavički, i prije svega licemjerno, upravo onako kako djeluju mafijaški šefovi ili bossovi Cosa Nostre ili nekog drugog mafijaškog klana. Unatoč tome je Strossmayerova povijesna osobnost (ličnost) danas u Republici Hrvatskoj na visokoj cijeni. Strossmayer ima visoki status u hrvatskoj javnosti, posebno u znanstvenoj i političkoj javnosti, što je paradoks, jer Republika Hrvatska nije jugoslavenska država nego hrvatska država, odnosno Strossmayerova politika je dijametralno suprotna od današnje stvarnosti odnosno činjeničnog postojanja samostalne hrvatske države, koja se topi poput snješka na Suncu, upravo zahvaljujući statusu kulta ličnosti koji Strossmayer ima u Republici Hrvatskoj, uz kult «maršala» Tita veći nego što ga ima dr. Ante Starčević. Stoga treba Hrvate podsjetiti da su njihovi preci Ocem domovine nazvali Starčevića, a ne Strossmayera. Zato je više nego čudno da Strossmayer u Republici Hravtskoj ima sve, a Starčević gotovo ništa. Koji su uzroci takvom stanju u balkanskom društvu Republike Hrvatske, koje gotovo ništa nije naučilo od nauka Oca domovine Ante Starčevića. Takvo stanje nije od jučer nego seže još u Starčevićevo vrijeme kada je Otac domovine pred smrt, nakon 35 godina u hrvatskoj politici, izjavio da za hrvatski narod ne bi niti vruć hladnu čašu vode popio. Ovu rečenicu treba jako dobro upamtiti, jer je čovjek, kao što je to Ante Starčević, u svom (javnom) životu dao sve za hrvatski narod i napravio koliko je bilo u njegovoj moći. Ante Starčević je, dakle, rekao, da za hrvatski narod niti vruć odnosno žedan ne bi hladnu čašu vode popio !!! Starčević je bio sto posto u pravu, jer, ako jedan narod kao Hrvati nemaju ništa protiv da jedan notorni diktator i tiranin, masovni ubojica i ratni zločinac - hohštapler Josip Broz Tito ima u svim sferama društva status kulta ličnosti, te da protiv toga ništa djelatno ne poduzimaju, te da jedan velikosrpski seoski «đilkoš» i kradljivac hrvatske kulturne baštine VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ ima i dan danas status počasnog građanina grada Zagreba – glavnog grada Republike Hrvatske, onda tu prestaje svaka tolerancija prema bilo kome u društvu Republike Hrvatske, jer nema opravdanja za NEČINJENJE !!!

Probušena «mantija» Josipa Jurja Strossmayera

Nedavno je šira hrvatska javnost upoznata preko jednog članka u katoličkom tjedniku «Glas Koncila» s knjigom bivšeg pravoslavnog Bogoslova i djelatnika Udbe, pokojnog Željka Bartolovića iz Hrvatske, koja nosi naslov «Probušena mantija» (mantija ili pravoslavno svećeničko odijelo). Osim što je Bartolović u svojim autobiografskim političkim memoarima naveo tvrdnju da je bivši predsjednik socijalističke općine Orahovica, a današnji aktualni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, bio «kadrovik Udbe» u slavonskom gradiću Orahovici, knjiga svjedoči o doušničkim metodama Udbe u nadgledanju i nadziranju vjerskih zajednica u bivšoj «Socijalističkoj Republici Hrvatskoj», tako i o kontroli nad svećenicima i biskupima Rimokatoličke crkve u Hrvata. Neki sluge Božje bili su od Udbe instrumentalizirani bez njihova znanja, a neki s punom sviješću da izdaju Boga i Crkvu, izvješćujući Udbu, kao suradnici ili doušnici Udbe, o svojim kolegama-svećenicima, i župljanima odnosno vjernicima, zlouporabljujući institut ispovjedanja grijeha u rimokatoličkoj Crkvi. Za vrijeme Tuđmanove vladavine je Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić javno iznio žalbu da su prislušni uređaji bivše Udbe još uvijek instalirani u prostorijama zagrebačkog Kaptola. Kuharić je u međuvremenu umro, ali do danas nije objavljena vijest da su hrvatske obavještajne službe, načičkane kadrovima iz bivše Udbe, demontirale navedene prislušne uređaje. Ove godine su svjetske novinske agencije prenjele vijest o doušništvu svećenika Rimokatoličke crkve u Poljskoj za bivši komunistički režim, te da je jedan poljski svećenik u Vatikanu špijunirao poljskog papu Ivana Pavla II Velikog Karola Woytilu, te vijest da je bivša sovjetska tajna služba KGB organizirala atentat na papu Ivana Pavla II u Vatikanu, kada je kao atentator angažiran izmanipulirani turski fašist Ali Agdža.

Povijesna je istina da je «mantija» biskupa Josipa Jurja Strossmayera bila sto posto «probušena».

Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) bio je dijete njemačkih doseljenika u hrvatsku pokrajinu Slavoniju. Dok je Starčević u Pešti studirao teologiju, rimo-katolički svećenik Strossmayer se 1846. godine na peštanskom sveučilištu natjecao za mjesto učitelja dogmatike. U Beču je na dvoru ispovijedao carevu majku, nadknezicu Sofiju, i za vrijeme Bachova apsolutizma (od 1848. – 1861.) postao Đakovački biskup. S obzirom na činjenicu da je bio dvorski ispovjedač grijeha majke austrijskog cara Franje Josipa, čovjek bi mogao logično zaključiti da je jedan hrvatski biskup i te kako iskoristio priliku i na Habsburškom dvoru lobirao za hrvatske interese. Međutim, doslovno nikada se biskup Strossmayer kod nikoga na svijetu nije zalagao za hrvatske interese, a kamoli u Beču, a najmanje u hrvatskom Saboru. U hrvatskom Saboru je Strossmayer pokazao svoje pravo lice – lice izdajice hrvatskih nacionalnih interesa.

Godine 1854. je mađarski policijski komesar u povjerljivom izvješću ministru unutarnjih poslova Kraljevine Ugarske naveo da je «Strossmayer vjerojatno pan-Slaven ali da ne voli nametnutu okolinu, koju samo zato podnosi jer mu svakom prilikom prijeti otkrivanje njegovih moralnih posrtaja.“

Strossmayerovo mecenatstvo (izdašne novčane donacije za izgradnju velebne katedrale u Đakovu…), njegova materijalna velikodušnost prilikom osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Starčević gleda kao Strossmayerovo nastojanje za redefiniranjem njegove vlastite prošlosti: brisanje sjećanja na Strossmayerov politički oportunizam u vrijeme apsolutizma Bečkog dvora, i poslije.

Pitanje je, da li Josipu Jurju Strossmayeru pripada vidno mjesto u hrvatskoj povijestnici kao hrvatskom dobrotvoru, jer je Starčević ukazao na pravi kontekst njegova mecenatstva. Još bi se moglo pridodat da je biskup Strossmayer sam sebi postavio velebni spomenik u vidu Đakovačke katedrale u jednom malom gradu, što podsjeća na rumunjskog diktatora Ceaucescua koji je sebi postavio spomenik u vidi velebne palače u središtu rumunjskog glavnog grada, koja je tog komunističkog diktatora nadživjela i 16 godina nakon što ga je rumunjski narod strijeljao na smrt zbog veleizdaje. Strossmayerove političke ideje za Hrvate su važne samo onoliko koliko su njegove petljancije s pravoslavnom Rusijom ljutile Beč. Ostale su mu štetile. Glede pak njegovih nazora o hrvatskom jeziku, neki kažu da je baš on doveo Srbina Đuru Popovića alias Đuru Daničića na Jugoslavensku akademiju (JAZU), gdje je vukovac Popović uređivao Akademijin “hrvatsko-srpski rječnik” odnosno počeo posrbljivati hrvatski jezik. Sažet opis Strossmayera u usporedbi s političkim neistomišljenicima, uzet iz “Hrvatskog slova” od 26. veljače 1999. godine (Mirko Žeželj), kaže sve o njegovu značaju i važnosti:

“Uza sve pohvale znao ga je (Strossmayera, o. ur.) Gustl (A.G. Matoš, op. ur.) kritički gledati i govorio: “Da su E. Kvaternik i A. Starčević imali biskupsku rentu, uvijek bi mogli postati Strossmayer, narodni i kulturni dobrotvori, ali da je Strossmayer ostao siromah, nikada ne bi postao ono što su bili Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Bio je lakovjeran, vjerovao svima, i Rimu i Beču i Pešti i slavenskoj braći, vjerovao je u fuziju pravoslavlja s katoličanstvom, u novu Crkvu, više Slaven i kršćanin no Hrvat, više crkveni knez nego pravi demokrat, u politici suviše diletant.”

VAŽNO JE ZNATI - u pismu Račkome, prvom predsjedniku JAZU, je Strossmayer priznao da je oportunist, jer je u zamjenu za žrtvovanje kao Božji sluga prihvatio carev uvjet i careve privilegije:

Imperator je Strossmayera ucijenio za političku karijeru, jer mu je rekao da neće biti političar ako u Hrvatskoj ne bude provodio njegovu – carevu – politiku. Nakon ove ucjene je Strossmayer do kraja svog života provodio carevu politiku koja je bila protivna hrvatskoj politici i nacionalnim interesima. Tu leže uzroci Strossmayerove izdaje. U čemu se sastoji Strossmayerova izdaja?

Strossmayerova izdaja sastoji se u činjenici da je Strossmayerova saborska većina, pripadnici njegove liberalne tzv. “Narodne stranke”, koja nije bila narodna nego protunarodna, zajedno s mađarskim unionistima izglasala protiv glasova saborskih zastupnika Stranke prava, Saborski Čl. 42. iz 1861. godine, kojim je Hrvatska podvrgnuta Kraljevini Ugarskoj. Time su strossmayerovci izdali lipanjska «Narodna zahtijevanja» hrvatskog Sabora iz 1848. godine kada se Hrvatska pod Jelačićevim vodstvom otcijepila od Kraljevine Ugarske. Iako se hrvatski narod 1848. pod Jelačićevim vodstvom stavio na carevu stranu protiv ustanika u mađarskoj revoluciji protiv cara i Austrije, austrijski imperator je 1867. sklopio iza leđa hrvatskom narodu nagodbu s Mađarima o stvaranju dualističke Austro-Ugarske. Zato je car od Strossmayera zahtijevao da Hrvatsku podvrgne Ugarskoj. Tako je 1868. nastala Hrvatsko-Ugarska nagodba kojom su Hrvati dobili malo veća autonomna prava nego što su imali indijanci u rezervatima Sjedinjenih Američkih Država.

Posljedica Čl. 42. : 1861. je Hrvatsko-Ugarska nagodba koja je sudbinu hrvatskog naroda zapečatila do 1918. godine odnosno do stvaranja Jugoslavije. U tom razdoblju su Hrvati živjelo 30 godina pod diktaturom «hrvatskog bana» odnosno mađarskog grofa Khuena Hedervarya, koji se Hrvatima osvećivao za protumađarsku koaliciju Hrvata sa carem iz 1848. godine, i to na način da je diktator Hedervary huškao posrbljenu hrvatsku pravoslavnu manjinu protiv hrvatske katoličke većine. Strossmayerovci su 1905. osnovali Hrvatsko-srpsku koaliciju s «Politikom novog kursa». Novi kurs bio je mazohistički kurs prema velikosrpskoj Jugoslaviji, unatoč tome što je Starčevićev nasljednik Josip Frank dobronamjerno upozoravao hrvatsku javnost pred opasnošću od jugoslavenske i velikosrpske ideologije . U razdoblju od 1868. do 1918. su strossmayerovci, pod utjecajem učenika tzv. «Masarykove škole» iz Hrvatsko-srpske koalicije, sve radili kako bi upropastili budućnost hrvatskog naroda – i u cijelosti su u toj svojoj izdaji uspjeli, bez zadrške i iznimke.

Inače, austrijski tisak je zasjedanje hrvatskog Sabora od 1861. do 1867. krstio novinskim naslovima tipa «Divlji parlament Zvonimirove krune», jer je imperijalistima iz divljeg imperija bilo nezamislivo da Hrvati traže bilo kakva prava, a kamoli pravo na ujedinjenje hrvatskih zemalja, koje su tražili i Strossmayer i Starčević. Međutim, Strossmayer je od svih svojih zahtjeva za hrvatski narod odustao, dok je Starčević za hrvatske zahtjeve izgarao i ustrajao na njima u kontinuitetu, beskompromisno – do svoje smrti 1896.

Strossmayerova izdaja Oca domovine

Komentator i kritičar Tihomir Dujmović je u «Večernjem listu» od 13. kolovoza 2006. objavio članak pod naslovom «Sve naše šutnje», u kojemu se osvrnuo na podatak iz knjige akademika Jelčića o «Izabranim književnim i političkim spisima» koji govori o jedinom i posljednjem susretu Strossmayera i Starčevića u jednom župnom stanu u Krapinskim Toplicama, pred kraja života Oca domovine. Dujmović je tom prilikom naveo da je navodno «Strossmayer dao Starčeviću za pravo u svim najvažnijim političkim detaljima», te je Dujmović ispravno, ali i rezignirano zaključio sljedeće: «Budu li strossmayerovci sutra opet priznali starčevićancima da su bili u zabludi, to neće biti satisfakcija, nego tek bilješka u idućoj povjesnici Stoljeća hrvatske književnosti.»

Međutim, kada bi Strossmayerovo navodno priznanje Starčeviću da je on (Strossmayer) bio u odnosu prema Starčeviću u krivu, a da je Starčević bio u pravu, to bi bio samo još jedan u nizu dokaza o Strossmayerovoj dvoličnosti i hipokriziji, zato što je Strossmayer Ocu domovine pred kraj njegova života još jednom zabio nož u leđa kada je u posjet primio Folnegovića, bivšeg pravaša koji je izdao Oca domovine. Naime, kada su hrvatski sveučilištarci sa Stjepanom Radićem i sinovima Josipa Franka u Zagrebu 1895. prilikom careva posjeta zapalili na Trgu bana Jelačića mađarski stijeg, Folnegović je kritizirao Antu Starčevića zbog toga, tako da je Otac domovine bio pred sam kraj života prisiljen osnovati jednu novu političku stranku koju je nazvao Čistom strankom prava (ČSP). (Nezahvalni neki Hrvati među bivšim jugoslavenskim komunistima su kao zahvalu za Folnegovićevu izdaju Oca domovine po Folnegoviću nazvali cijelu jednu gradsku četvrt u Zagrebu – Folnegovićevo naselje.)

Povijesna je istina također jedan događaj koji se zbio u župnom stanu župnika rimokatoličke Crkve u Šestinama u Zagrebu, gdje je pokopan Otac domovine dr. Ante Starčević. Naime, vodstvo Hrvatske stranke prava 1861. naručilo je misu zadušnicu za pokojnog Oca domovine Antu Starčevića. Za vrijeme održavanja svete mise zadušnice župnik niti jednom riječju nije spomenuo da je Hrvatska stranka prava 1861. naručila misu zadušnicu za pokojnog Antu Starčevića, te je župnik za vrijeme mise pohvalio susret Strossmayera i Starčevića, kao da se cijeli Starčevićev politički život svodi na taj jedan događaj. Kada su nakon mise pravaši upitali župnika, zašto je Hrvatska stranka prava 1861. prešućena u spomenu na naručitelja mise zadušnice, župnik je slagao da HSP1861. nije naručila misu zadušnicu za Oca domovine. Kada su pravaši podsjetili župnika kada i kako je misa zadušnica naručena, priznao je da je Hrvatska stranka prava 1861. ipak naručila misu zadušnicu, te su pravaši župniku uredno uplatili 40 kuna za misu zadušnicu, koliko su bili moralno dužni. Nakon toga je župnik, iako uopće nije bio niti jednom riječju izazavan od strane pravaša, najoštrije napao predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. (u njegovoj odsutnosti), optužujući ga za izdaju Franje Tuđmana i Republike Hrvatske. Zapamtite, poštovani čitelji «Hrvatskog prava», župnik koji je na misi zadušnici za pokojnog Oca domovine Antu Starčevića hvalio izdajicu Strossmayera, optužio je za izdaju hrvatskog domoljuba i organizatora obrane RH od velikosrpske agresije iz 1991. godine, gospodina Dobroslava Paragu. Dotični župnik je, inače, naslijedio jednog župnika koji je s pravom bio od nadležnog suda osuđen zbog pedofilije. Vrh Rimokatoličke crkve u Republici Hrvatskoj, odnosno Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić bi zaista trebao u župi, u kojoj je sahranjen Otac domovine Ante Starčević, postaviti nekog župnika koji ne pripada postojećoj strossmayerovoj jugoslavenskoj struji unutar današnje Rimokatoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Osim toga, javna je sablazan da je čak i jedan pedofil vodio brigu o Starčevićevu grobu u Šestinama. Perverzija ne može biti veća (Starčevićev grob nalazi se tik uz Crkvu u Šestinama). Ovog ljeta se isti šestinski župnik uortačio sa tajkunom Ivicom Todorićem za višemilijunski kunski iznos s kojim se obnavlja šestinska crkva – dakle, ponovna sprega zlatnog teleta i oltara.

Starčević je vizionarski, za razliku od Strossmayera, spoznao povijesne silnice kako će europski ratovi odlučiti sudbinu Hrvata. Hrvatsko pravo, državno pravo za Starčevića je nadstranačko pitanje koje ima bezvremensko značenje, a finalno rješenje tog pitanja vidi u dalekoj budućnosti. Starčević je Saboru ukazivao na „austrijsku zapovijed kojom nam se nalaže da pretresemo odnose naše domovine prema Ugarskoj“, čime je ukazao na političku činjenicu kako Hrvatska nije samostalna. „(...)Gospodo, Austrija, o kojoj ja uvijek govorim, ona je hrpa bečkih licemjera(...)“

Pitao se kako je Austrija mogla bez pitanja Hrvatskoj 1848. narediti otkazivanje političkih odnosa s Ugarskom: „(...)Ako smo mi narod samostalan, narod neovisan, mi ćemo naše međunarodne odnose otkazati, kad i kako se nama svidi. Ako smo podložni Ugarskoj, pravedno je da Ugarska ustanovi s nama odnose. Ako je po austrijskom sudu Hrvatska neovisna od Ugarske kao i od svake druge zemlje, zašto je Austrija pogazila pravo naše narodne neovisnosti, zašto je Austrija nas, koji nju niti smo uzeli za našeg skrbnika, niti za učitelja, zašto je, velim, Austrija nas bez našeg pitanja pozvala da otkažemo /1848./ odnose naše domovine s Ugarskom.“(...)

Starčević se pozivao na ugovor hrvatskog Sabora s habsburškim carem Ferdinandom I. iz 1527. godine. U odnosu na Austriju da su Mađari od 1527. isto tako loše prošli kao Hrvati. Starčević je austrijskog dvoglavog orla, koji je u svojim pandžama držao Hrvatsku, gađao ravno u glavu: smatrao je da se na saborskoj raspravi (iz lipnja i srpnja 1861.) radi o režiranoj bečkoj instrukciji da se spriječi hrvatsko-ugarski savez protiv Austrije. Strossmayer je tada zastupao poziciju hrvatskog saveza s Austrijom protiv Ugarske. U isto vrijeme je car spremao savez Austrije s Ugarskom protiv Hrvata, Čeha i drugih naroda Monarhije.

Starčević se ironično pitao u Saboru da Nijemci nisu sumnjali u hrvatsku neovisnost kada se trebalo ratovati protiv Mađara 1848. godine. Tada je car potvrđivao saborske zaključke stvorene bez dogovora s Ugarskim parlamentom u Pešti: „Zašto ona Austrija ne kaže kad i kako Hrvatska postade zakrpa Ugarske ? (...)“ (s obzirom da je Austrija 1861. uputila Hrvatsku da s Ugarskom uspostavi državno-pravne odnose. )

Optužio je austrijskog imperatora Franju Josipa za izdaju Hrvata jer je Hrvatsku od Hrvata u 16. stoljeću Austrija primila kao slobodnu i neovisnu, a predajom Hrvatske u ruke Ugarske da je Habsburška dinastija izgubila pravo na Hrvatsku. Hrvate Vojne krajine je Starčević smatrao robovima poput helota u staroj Grčkoj i usporedio Hrvate s obojenim američkim robovima u odnosu na koje je ropstvo u Sjedinjenim Američkim Državama mačji kašalj. Starčević je Nijemcima predbacio da na saborskom zasjedanju nema ni četvrtine predstavnika onih hrvatskih zemalja koje je Sabor 1527. povjerio njemačkom vladaru u zamjenu za obranu od osmanlijskog osvajača.

U Saboru je Ante Starčević u svom lipanjskom govoru spomenuo onu poznatu domoljubnu uzreku „Vjera u Boga i u svoje desnice“ (...) Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je 300 godina preživio austrijsku tamnicu, njemu koji se u kršćanskom duhu za druge vazda /uvijek/ žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Hrvatski narod vjeruje da tu budućnost ne može ugroziti Austrija, nego osigurati Bog i Hrvati !“ U dijelu svog govora o odnosima Hrvatske s Ugarskom je Starčević bio mišljenja da je „(...)rat dokinuo sve prijašnje odnose među narodima“(...) aludirajući na Jelačićev pohod na Ugarsku 1848. godine i raskidanje državno-pravnih odnosa Zagreba s Peštom. Spomenuo je laži nekih Mađara koji ne priznaše kako su ih Hrvati pobijedili, i spomenuo je Nijemce koji ne priznaše kako su Hrvatima dužni opstanak Habsburške Monarhije. Tu činjenicu je spomenuo kao grešku hrvatske politike koja se 1848. trebala ujediniti s mađarskom politikom protiv Austrije te da bi 1848. i Hrvatska i Ugarska bile neovisne države. Povijesnu usporedbu primijenio je i na Sabor iz 1861. kada je govorio kako Austrija na saboru želi Hrvate opet posvađati s Mađarima. Smatrao je da će hrvatska politika svojom ludošću (savezom s Austrijom) biti žrtva spletke i da će Hrvatska dobiti despociju umjesto slobode.

Starčević je bio mišljenja da se Hrvati trebaju u političkoj borbi udružiti s Mađarima kako bi se njemačka hegemonija uopće mogla srušiti ali je isto tako ukazao na povijesno gospodstvo odnosno hegemoniju Mađara nad Hrvatima te da se Hrvati žele osloboditi obje hegemonije, a ne samo jedne od dvije: „Mi svi se želimo osloboditi od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme mijenjati.“

Starčević je žalio što Peštanski parlament nije priznao ravnopravnost naroda Kraljevine Ugarske, tako i ravnopravnost Hrvata. Na taj način bi iza ugarskog parlamenta stalo oko 10 milijuna ljudi u borbi protiv onih /Nijemci i Habsburška dinastija/ koji su im 1848. zlo nanijeli.

Strossmayerove pristalice iz Saborske većine je Ante Starčević upozorio da će se hrvatski narod danas naći pod štapom Austrije, sutra pod ruskim gospodstvom (komunizmom), te će postati žrtvom europskog rata. (Prvi svjetski rat i tajni Londonski ugovor o talijanskoj aneksiji dijelova hrvatske Dalmacije, stvaranje Versailleskim ugovorom novog svjetskog poretka i Jugoslavije bez Hrvatske.)

U Rusiji je Starčević vidio opasnost za Europu, i to onog trenutka ako Rusija dođe na Jadran. Rusija bi mogla doći na Dunav i Jadran u slučaju da se Rusija umjesto Austrije prihvati rješavanja Istočnog pitanja. Rusija je pokazivala veliki interes za oslobađanje kršćanskog pravoslavnog stanovništva od islamskog Osmanskog Carstva. Jer da Rusija po Starčeviću ne može postati europskom državom dok ne zauzme Poljsku i ne dođe na Dunav i Jadran. U slučaju rata između Europe i Rusije da Hrvati stoje na pogazu tog rata. (Što se vidjelo u 2. svjetskom ratu).

Kao izlaz iz te pogubne situacije predlaže osnivanje političkog saveza (nikako državno-pravnog saveza) hrvatskog naroda s narodima istočne Europe odnosno s narodima Ugarske. Europa će se ruskom osvajanju moći oduprijeti samo ako će osloboditi sve narode istočne Europe, ili drugim riječima, da će austrijska despocija nestati ako ne bude pomogla u rješavanju Istočnog pitanja, jer će Europa u tom slučaju prestati podržavati postojanje Austrijskog Carstva. (Antanta je u Prvom svjetskom ratu zahtijevala ukidanje Austro-Ugarske Monarhije, koja je 1919. formalno i ukinuta; nakon 2.svjetskog rata je istočna Europa postala dio velike Rusije u sklopu Sovjetskog Saveza. Hrvati su u socijalističkoj Jugoslaviji silom prilika bili dio takozvanog Istočnog lagera ili komunističkog bloka.)

Na kraju je na 1. zasjedanju Saborski zastupnik Riečke županije, dr. Ante Starčević, održao povijesni patriotski govor kada je rekao:

„Ja ne razumijem što hoće kazati oni, koji vele da je Kraljevina Hrvatska pet stoljeća prkosila istoku i zapadu, i da danas ne može biti neovisna. (...) Velim da naša domovina kao što nekada bijaše može i danas biti samostalna.“

Vizionarski je predvidio propast Austrije ako ne bude uvela demokraciju za narode Habsburške Monarhije, te da će to umjesto nje onda napraviti Europa jednog dana.

Pozivajući svoje kolege u Saboru na 1. saborskom zasjedanju 1861. godine da prihvate Kvaternikov prijedlog donošenja hrvatskog ustava, i personalnu uniju preko cara ujedinjene i samostalne Hrvatske s Monarhijom, prognozirao je propast Austrijskome Carstvu u slučaju da car ne prihvati prijedlog Sabora. (Tako i bijaše, godine 1918. nestalo je Austrijsko Carstvo.)

U Kvaternikovom prijedlogu je Starčević uočio mogućnost saveza Hrvatske s Ugarskom protiv Austrije, jer bi Hrvatska s Austrijom bila povezana samo u personalnoj uniji preko cara Austrije i kralja Hrvatske Franje Josipa I.

Debata je na 2. zasjedanju Sabora u Zagrebu završila u mjesecu srpnju 1861. godine usvajanjem saborskog članka “Čl. 42 : 1861.” kojega su napisali strossmayerovci - hrvatski književnik Ivan Mažuranić (pisac romana „Smrt Smail Age Čengića“) i hrvatski povjesničar Franjo Rački (prvi predsjednik JAZU).

Taj zakonski članak prihvatila je Saborska većina glasovima Strossmayerovih «narodnjaka» (protiv su bili pravaši), a postao je temeljem buduće službene hrvatske politike:

Čak se ni ovi minimalni zahtjevi Saborske većine, kasnije, nakon nagodbe, nisu ostvarili, a s obzirom da se u Čl. 42 : 1861. spominje raskidanje državno-pravnih veza Hrvatske s Ugarskom 1848. godine kada je Hrvatska dobila svoju samostalnu vladu. U Čl. 42. Strossmayerova saborska većina više ne spominje obnavljanje hrvatske vlade.

Taktički gledano je Čl. 42 : 1861. značio nesumnjivi uspjeh za bečku politiku: spriječeno je za Nijemce ono najgore, upravo ono što je predlagao Starčević – hrvatsko-mađarsko izmirenje koje bi razbilo bečki birokratski apsolutizam i maskirani centralistički parlamentarizam takozvanog Veljačkog patenta.

(Važno je naglasiti da je Strossmayer ostvario u odnosu prema Starčeviću većinu u Saboru samo zahvaljujući nepoštenom izbornom zakonu po kojemu je većina hrvatskog biračkog tijela bila isključena iz izbornog procesa, jer je vladao izborni cenzus. I danas RH ima nepošteni izborni zakon koji je usidrio dvo-partijski sustav u kojemu od 1990. do danas vladaju frakcije bivše komunističke partije - HDZ i SDP.)

Nije pogrešno naglasiti da današnji vrh Rimokatoličke crkve u Republici Hrvatskoj još uvijek nije načisto sa Strossmayerovom prošlošću, unatoč snažnim dokazima da je Strossmayer bio masonski biskup i kukavičje jaje koje je Crkvi podmetnula tajna masonska antikršćanska loža. Poznato je da pripadnici Habsburške dinastije nisu vjerovali u Boga, te se postavlja i pitanje zašto je Strossmayer ispovjedao carevu majku ako nije vjerovala u Boga. Čemu hipokrizija? Radi zavaravanja naroda? Radi kovanja zavjere protiv slobode naroda?

Jugoslavenski ideolozi na čelu sa Strossmayerom nametali su Hrvatima tzv. «narodno jedinstvo» sa Srbima u jugoslavenskoj državi, smatrajući da će hrvatska kultura biti dominantna u odnosu prema velikosrpskom imperijalizmu, koji im tada nije bio nepoznat. Strossmayer i njegovi jugoslavenski unitaristi nisu računali s tim da će Srbi uz pomoć struktura svoje srpsko-cincarske nacionalne države (Kraljevine Srbije) i velikosrpske ideologije, prisutne još iz vremena Ilirskog pokreta, pokušati asimilirati ostale susjedne narode, a jugoslavensku državu podrediti svojoj osvajačkoj ideologiji, što se dva puta tijekom 20. st. Hrvatima i dogodilo. Jednom u Kraljevini Jugoslaviji, drugi puta, nakon 2. svjetskog rata u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Oponent jugoslavenskoj ideologiji Ilirskog pokreta i Strossmayerove politike bila je hrvatska ideologija o državnom pravu stvorena i vođena od Oca domovine Ante Starčevića u pravaškom pokretu, putem Stranke prava.

Nije slučajno Ante Starčević bio jedina svijetla točka u tami jugoslavenskih sanjara. Nije slučano da je Starčevićeva hrvatska demokratska državotvorna opcija od strane Jugoslavena (takozvanih “narodnjaka” i “liberala”) non-stop na jedan umjetan, nepošten i pokvaren način sprječavana u stvaranju nezavisne hrvatske države. Osim četnika i komunista su jugoideolozi na čelu s pokvarenim Strossmayerom nanijeli Hrvatima najveće zlo poslije osmanlijskih osvajača.

Danas se na Strossmayerovo političko nasljeđe oslanjaju bivši komunisti i novopečeni liberali iz tzv. «Hrvatske narodne stranke» («HNS-LD») koju vodi VESNA PUSIĆ, a ni Sanaderov HDZ nije daleko od Strossmayera. Prof. Goran Jurišić, Zagreb.

«U ime naše tristo četrdeset godišnje povijesti u Austriji, ja vam kažem: Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povijesti, da se despocije ne popravljaju nego propadaju.»

Ante Starčević u Saboru 27. siječnja 1866. povodom rasprave o adresi na odpis austrijskog cara i kralja Hrvatske od 2. studenog 1865. Ni jedan govornik nije se digao da opovrgne nazočni govor prvaka Stranke prava ali ipak osnova adrese predložena po većini bi primljena za podlogu specijalne debate sa 140 protiv 7 glasova i 46 suzdržanih. Starčević je adresu hrvatskog Sabora shvaćao kao zakonski odgovor hrvatske države i osudu naroda o vladanju stranog regenta nad hrvatskim narodom ali je adresa poprimila suprotan sadržaj.