«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

29. rujan 2006.

 

“BORAC U SJENI”

“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”

(3. dio)

 

 

 

 

Akcija “Bugojno 1972” – organizirana akcija Udbe

 

U međuvremenu je dokazano da je jednu razvikanu hrvatsku emigrantsku organizaciju – Hrvatsko revolucionarno bratstvo  (HRB) – izravno osnovala Udba, i to pedesetih godina 20. st. u Beogradu, te da su čelnici HRB-a  bili doušnici i tajni agenti Udbe. Oružani upad “Bugojanske skupine” od dvadesetak hrvatskih mladića 1972. godine u Titovu Jugoslaviju, nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća, isplanirala i organizirala je jugoslavenska Udba, dok hrvatski emigranti odnosno mladići nisu imali pojma da iza njihove, kako su mislili domoljubne akcije za hrvatsku slobodu, stoji jugoslavenska Udba, sa ciljem da HRB pred svijetom prikaže kao terorističku organizaciju. Dok su mladići u okrugu grada Bugojna u srednjoj Bosni padali u unaprijed postavljenu zasjedu specijalnih jedinica “JNA” i bili likvidirani, čelnici HRB-a već su se nalazili u centrali Udbe u Beogradu i zajedno sa zločinačkom udbaškom vrhuškom primali izvješća o likvidaciji emigranata i “narodnog ustanka”.

 

Ono što je, međutim, značajno u knjizi “Borac u sjeni” je autorova tvrdnja da je njemački BND sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. okupljao i povezao jugoboljševike (i to one koji su postali disidenti jugokomunizma) i hrvatske nacionaliste odnosno emigrante, i to sa ciljem preuzimanja vlasti u trenutku raspada Jugoslavije, s obzirom da su Zapadne obavještajne službe raspolagale procjenom da će se umjetna Titova višenacionalna Jugoslavija raspasti po svim šavovima. Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990.  vlast je od jugokomunista preuzela nova nacional-komunistička vlada Franje Tuđmana, a i “vlada nacionalnog jedinstva” iz 1991. godine bila je nacional-komunistička.

 

U drugom dijelu feljtona upoznali smo Ivana Krajačića “Stevu”, vrhunskog, top-agenta sovjetske totalitarne tajne službe NKVD (ekvivalent je Gestapo), i njegovu ulogu u masovnom zločinu tijekom Rezolucije Informbiroa 1948. kada je na “Goli otok” otpremio oko 30 tisuća komunista, pod licemjernom optužbom da su “staljinisti”, iako je on sam, kao i Tito, bio Staljinov agent. Prije toga je 1945. kao šef totalitarne jugokomunističke tajne službe Ozne dao uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, koji je do 1960. u zatvoru i pritvoru postupno trovan i otrovan do smrti odnosno ubijen od Titova režima. Autorove navode da je Krajačić bio hrvatski nacionalist, a ne samo jugoslavenski boljševik, treba uzeti s velikom rezervom, s obzirom kakav je odnos titoistički režim, u kojemu je Krajačić bio važan kotač u tom zločinačkom lancu, imao prema ideji hrvatske države, prema slobodi i nacionalnim, građanskim i ljudskim pravima. Slijedi nastavak feljtona o “Borcu u sjeni” :

 

 

KRAJAČIĆEV KRUG

 

Krajačićev obavještajni centar u Zagrebu, u zgradi njegove vile na Tuškancu, nesmetano je djelovao tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tamo je primao svoje suradnike, radeći, kako Schmidt Eenboom navodi, na svom najmilijem scenariju: otkvačenja hrvatskog i bosanskohercegovačkog vagona od jugoslavenske lokomotive. Schmidt-Eenboom navodi kako su Krajačić i Manolić uspjeli izgraditi obavještajnu zajednicu unutar jugoslavenske obavještajne zajednice, iako poslije sloma Hrvatskog proljeća nisu izravno radili kao djelatnici u hrvatskoj sekciji jugoslavenske Udbe. U svim odjelima hrvatske sekcije Udbe u Zagrebu radili su u biti Krajačićevi ljudi koji su navodno stvorili paralelnu agenturu službenoj Udbi, koja je bila pod Krajačićevom kontrolom. Na zahtjev austrijske i njemačke obavještajne službe je Krajačićeva hrvatska neslužbena “CRO-UDBA” prihvatila suradnju s “ustaškom inozemnom emigracijom”, jer su, po autorovom shvaćanju, inozemne službe mislile kako bez hrvatske emigracije neće biti moguće stvoriti nezavisnu i slobodnu Hrvatsku. (U Republici Hrvatskoj bivši jugoboljševici Manolić i drugovi tvrde da bez njih ne bi bilo nezavisne i samostalne Republike Hrvatske.)

 

Kao glavnog zapadnonjemačkog obavještajca u Jugoslaviji, autor navodi Richarda Meiera, pod neslužbenim tajnim imenom “Dr. Manthey”, a mravlji posao pripremanja “secesionističkog terena za Hrvatsku” pripremio je agent Bundesnachrichtendiensta Klaus Dörner. Autor navodi i kako je Krajačić zbog svoje poodmakle životne dobi postavio 1983. godine Manolića, Boljkovca, Tuđmana i Mesića kao svoje nasljednike na projektu nezavisne Hrvatske. Tada je navodno svoju radiostanicu za odašiljanje obavještajnih podataka, koju je naslijedio od sovjetskog obavještajca Ivana Srebrenjaka, predao Rusima, a samu službu povjerio Manoliću i Boljkovcu u ruke, s tim da je Manolić postao vođa cijele Krajačićeve agenture obavještajaca, špijuna, doušnika i agenata. Od te godine postoje intenzivni kontakti između Manolića i njemačkog Bundesnachrichtendiensta. Katolička crkva u Hrvatskoj stajala je pod prismotrom Udbe, koja je pratila aktivnosti i kontakte svećenika Tomislava Duke s njemačkom obavještajnom službom. Ivan Krajačić je umro 1987. godine. U svom posljednjem razgovoru s Duhačekom je Krajačić navodno rekao: “Odlazim s ovog svijeta svjestan da sam za svoju Hrvatsku puno učinio. Znam da misliš kako patim od svoje velike ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, i patim zbog toga. Budi oprezan kad budeš pisao o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španskog borca. Ne škrtari s pohvalama, jer bio sam mali bog, reci to baš tako.” U vrijeme Krajačićeve smrti su mnogi hrvatski komunisti bliski Manolićevom i Tuđmanovom krugu zauzimali najznačajnije funkcije u jugoslavenskom vrhu, kao primjerice Ivan Tus, koji je sjedio u centrali vojne Kontra-obavještajne službe KOS, kao i savezni jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, tvrdi Schmidt-Eenboom. (Da su neki navodi Erich Schmidt-Eenbooma površni vidi se iz činjenice da je visoki oficir Ozne Budimir Lončar na položaju posljednjeg ministra vanjskih poslova “SFRJ” predložio Vijeću sigurnosti UN 1991. da Vijeće sigurnosti UN uvede Republici Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila žrtva velikosrpske agresije, embargo na uvoz oružja, tako da Budimir Lončar niti u snu ne može biti zaslužan za samostalnost Republike Hrvatske, op.a.) Agent Dörner ubrzo je preuzeo Krajačićeve “dečke”, uspostavivši s njima i s drugima osobne kontakte koji su bili pod prismotrom budne Udbe. Tako je npr. Udba pratila njegov sastanak u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu (ulica Ilica, op.a.), u kavani “Korzo” s Ivanom Zvonimirom Čičkom, Draženom Budišom, ali i emigrantima Ivanom i Brankom Jelićem, jer cilj Savezne njemačke obavještajne službe BND bio je povezati hrvatske nacionalkomuniste s hrvatskim nacionalistima. Branko Jelić je navodno održavao, ne samo kontakte s njemačkom, nego i sa sovjetskom službom KGB. Međutim, kako je pisao Schmidt-Eenboom, političko vodstvo Udbe je odlučilo ne intervenirati svojom protuobavještajnom službom kako bi izbjegla međunarodni skandal koji se dogodio kada je KOS 1972. razotkrio Hans-Peter Rullmana, novinara političkog tjednika “Der Spiegel”, kao agenta njemačke obavještajne službe BND. Po Schmidt-Eenboomovu mišljenju je BND pojačao svoj angažman u Jugoslaviji, jer je, prema obavještajnim podacima koji su stizali s jugoslavenskog terena, sve upućivalo na to “kako Titovi nasljednici nakon njegove smrti nisu u stanju sačuvati Jugoslaviju izvan blokova, (odnosno izvan Varšavskog pakta i Natopakta), a da su Sovjeti već sve pripreme dovršili kako bi svoje namjere preokrenuli u vlastitu korist.”

 

Krajačić je navodno bio taj, koji je nakon Bušićeva odlaska u emigraciju prije sloma Hrvatskog proljeća, inicirao njegov povratak u Zagreb. Bušić je zatim s drugim veličinama kasnijeg pokreta za secesiju Hrvatske početkom devedestih godina 20. stoljeća, Draženom Budišom, Ivanom Zvonimirom Čičkom i Antom Paradžikom predvodio studentski bunt. Kao vezu zapadnonjemačke obavještajne službe s domaćim ljudima u Hrvatskoj je autor Eenboom naveo Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budišu, kao ljude koji su koordinirali političko djelovanje s Bundesnachrichtendienstom. Sam Bruno Bušić se u emigraciji povezao s bivšim pukovnikom Ustaške nadzorne službe, Ernestom Bauerom (piscem “Povijest Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu”, op.a.), koji je u međuvremenu postao veza između BND i Balkana. Bušićeve aktivnosti bile su skupa s Jelićevim aktivnostima koordinirane od strane obavještajnog emigranta Bauera. Mreža zapadnonjemačkih agenata u Jugoslaviji obuhvaćala je još Hrvate kao što su bili agent pod pseudonimom “Vlado” koji je u Zagrebu bio aktivan još od Drugog svjetskog rata. Potom je tu bio Milivoj Huber koji je bio glavni urednik “Privrednog Vjesnika”, a za BND je važio kao stručnjak za procjenu političke situacije. Huber je za BND zavrbovao i Antu Živkovića (zvan “Ali”) koji je bio tehnički direktor dnevnika “Vjesnik”. “Vlado” je za Nijemce zavrbovao i Antu Gavranovića, bivšeg direktora “Privrednog Vjesnika” koji je nakon Tuđmanovog dolaska na vlast postao predsjednikom udruženja novinara Hrvatske. (Ove podatke je Eenboom dobio od jednog oficira Kontraobavještajne službe JNA.) (Nastavak u sljedećem, četvrtom broju feljtona: YU-Udba likvidirala hrvatske emigrante.)