«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

1. listopada 2006.

Mesićevi «ustašoidi»

(KOMENTAR)

Kad netko kao Aleksandar Stanković krene «šumom» umjesto «drumom» onda je krenuo «šumom» i tu se nema što više dodat ili oduzet. U svojoj, u međuvremenu nekritički nadahnutoj, emisiji «Nedjeljom u dva» (ovisno o tome tko mu je gost), Stanković je u prvoj emisiji nakon ljetne stanke započeo tamo gdje je stao u posljednjoj ljetnoj emisiji «Nedjeljom u dva», kod navodnih i optuženih suradnika Bundesnachrichtendiensta, koji se opet kreću «stazama revolucije» : u posljednjoj ljetnoj emisiji je Stankovićev dragi gost Josip Manolić «izlajao» svoju dozu bezobrazluka i povijesnih krivotvorina, poput one da Titova Jugoslavija nije bila «tamnica naroda». Normalan čovjek bi odmah upitao: zašto smo onda napustili Jugoslaviju, ako nije bila «tamnica naroda», pojam koji je usvojila hrvatska historiografija još za prvu Jugslaviju, onu velikosrpsku, a pogotovo za drugu Jugoslaviju, onu boljševičko-«antifašističku» koja je kosti polomila svim njenim narodima, a naročito hrvatskom narodu i kosovskim Albancima. Stanković nije dozvolio objavu demantija Manolićevih manipulacija. Prvi Stankovićev dragi gost 1. listopada 2006. u jesenskoj shemi titoističke Hrvatske radio-televizije, jugoslavenski predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, bliski Manolićev suradnik, nije imao problema oko svog nastupa jer ga voditelj emisije nije pitao skoro niti jedno kritičko pitanje, dok je Mesić zlouporabio medij za iznošenje i ponavljanje klevete na račun novinara i glavnog urednika «Večernjeg lista», u vezi afere «Bude» Lončara, predsjednikova jugoslavenskog savjetnika. Tako su po «antifašistu» Mesiću navedeni glavni urednik i njegovi neki novinari ni manje ni više nego navodni «ustašoidi», a Mesić je pojasnio što taj pojam znači: «karikatura ustaša». Na voditeljevo pitanje, nije li pretjerao kada je neke osobe javno nazivao i «seronjama» («Jutarnji list» je nazvao «smećem»), Mesić je lakonski odgovorio da nije jer da oni to jesu, te da se nekada neke ljude (ako ih predsjednik uopće smatra ljudima) treba i na taj način «kritizirati». To je još jedan dokaz tome da je Predsjednik Mesić samo u percepciji njegovih građana «detuđmanizirao» Hrvatsku, dok je u političkoj praksi isti autoritarni šef države i diletant kao njegov prethodnik, koji se također nije ustručavao svoje političke protivnike nazivati raznoraznim pogrdnim imenima, klevečući one kojima su mediji bili zatvoreni za demantiranje predsjednika. (Mesić jedino ima manje ovlasti od Tuđmana, što je sreća, te je samo proporcionalno toj činjenici manje autoritaran.)

Mi, u Hrvatskoj stranci prava 1861. možemo posvjedočiti da nam je jedino «Novi list», pogotovo u vrijeme cijenjenog pokojnog glavnog urednika Veljka Vičevića polovicom devedesetih godina 20. stoljeća, otvarao medijski prostor, ne samo da Predsjednika Tuđmana demantiramo, nego da putem tog medija objavimo javnosti i svoju politiku, a slično je prema našoj stranci postupio «Feral Tribune», dok su svi ostali mediji odbijali naše demantiranje Predsjednika Tuđmana, a bilo nam je dozvoljeno našu politiku objavljivati u drugim novinama jedino u rubrici «Pisma čitatelja», kao da smo čitatelji pisama, a ne političari (poneki objavljeni interview s nama u nekim novinama ili tjedniku, svakih nekoliko mjeseci, a ponekad svakih nekoliko godina, isto kao lasta još uvijek ne čini proljeće). Ostali mediji na čelu s Hrvatskom radio-televizijom provodili su protiv nas protuustavnu čeličnu cenzuru, i prešućivali su pravašku politiku, dok su istovremeno objavljivali lažnu «pravašku» politiku lažnog magistra i njegovih optuženih homoseksualaca i kaznenih prijestupnika. Danas nas apsolutno svi mediji prešućuju i protuustavno cenzuriraju, gore nego u Tuđmanovo vrijeme, što znači da je režim danas gori nego jučer, osim što nas režim ne ubija i procesuira, kao u Tuđmanovo vrijeme. No, nekada je gore govoriti u četiri zida nego biti oklevetan i na montiranim političkim sudskim procesima procesuiran, jer, sloboda nije samo sloboda ako nismo u zatvoru!

Pitamo glavnog urednika «Večernjeg lista» Miljenka Manjkasa, kako se osjeća nakon što ga je Stjepan Mesić oklevetao da je «ustašoid»? Pri tome podsjećamo Manjkasa da barem ima priliku klevetnika demantirati u svojemu mediju, a i još neki mediji ga podržavaju, iako većina medija podržava Mesića, što potvrđuje da se radi o režimskim medijima kakav je «Jutarnji list», «Novi list», «HTV», «Vjesnik» i dr. Da li se Miljenko Manjkas sjeća kada je Franjo Tuđman klevetao Dobroslava Paragu da je navodno «ustaša», «agent KOS-a», «agent CIA», «neofašist», da je HOS «paravojna formacija», da je HSP «fašistička stranka», da su pravaši i hosovci «crnokošuljaši», da je Paraga «ustaša koji voli Srbe» i slične primitivne balkanske boljševičke i kukavičke klevete i etikete, na koja je gospodin Paraga rijetko dobio pravo da ih u medijima demantira? Najnoviji primjer: Đapićeva lažljivica Ruža Tomašić je u kolovozu 2006. iznjela u «Jutarnjem listu» VELIKU LAŽ da je «jedino Paragi bilo u interesu Paradžikovo ubojstvo». Da čovjeku pamet stane !!! Istina je, da je jedino Dobroslavu Paragi u interesu RAZJAŠNJENJE PARADŽIKOVA POLITIČKOG UBOJSTVA, zbog čega je do danas poduzeo sve moguće legalne pravne korake u Hrvatskoj i po cijelom globusu !!! No, «Jutarnji list» predsjedniku Hrvatske stranke prava 1861. nije dozvolio objavu demantija laži Đapićeve lažljivice. Miljenko Manjkas spada čak u onu vrstu glavnih urednika koji Dobroslavu Paragi čak nije dozvolio ni plaćenu emisiju, kada mu već kao hrvatskom političaru nije otvorio medijski prostor na radio stanici «Radio Martin» u Dugom Selu kraj Zagreba koja se čuje do zapadnog dijela glavnog grada Republike Hrvatske. Manjkas je, dakle, protv Parage provodio stopostotnu cenzuru, a provodi protiv Parage i dan danas stopostotnu protuustavnu cenzuru u «Večernjem listu», dok izdašno prenosi lažnog magistra !!! Hoće li Manjkas sada shvatiti, kada je od Predsjednika Mesića prozvan da je «ustašoid», što znači biti oklevetan?

Nekadašnji oficir totalitarne Ozne «Buda» Lončar osudio Republiku Hrvatsku 1991. na smrt !!!

Starčevićev kodeks političke korektnosti iz 1873. godine («Politička načela») nalaže nam iz uvjerenja govoriti istinu, te ćemo sada još jednom reći da je Predsjednik Mesić oklevetao glavnog urednika i neke novinare u «Večernjem listu», jer ti ljudi nisu «ustašoidi», kako ih je Mesić nazvao. Za Mesića su svi oni koji ne misle kao on «ustašoidi» ili «seronje». Pored toga ON je umišljen da drži monopol na antifašizam, kao da mi u Hrvatskoj stranci prava 1861. nismo antifašisti, a po najnovijem ispada da to nisu ni Manjkas i njegovi «Večernjakovci». Mi smo antifašisti, a pošto smo demokrati onda smo i antikomunisti, dok je Mesić samo «antifašist» koji već godinama krivotvori hrvatsku povijest lažući da je Tito vodio antifašističku borbu za slobodu, iako je kaplar-maršal Tito vodio revolucionarnu borbu, osnovao revolucionarne tribunale (vojne i «narodne» sudove) koji nisu štedjeli na smrtnim kaznama, koji je bio boljševik i staljinist, zločinac i de facto ratni zločinac, počinitelj genocida nad hrvatskim narodom !!! Po najnovijem Predsjednik Mesić širi VELIKE LAŽI da je titoista «Buda» spasio Hrvatsku od velikosrpske agresije !!!

«Večernji list» je tiskao pismeno obraćanje ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara pred članovima Vijeća sigurnosti UN 1991. uoči uvođenja embarga na izvoz oružja u tadašnju SFRJ, i samo «nepismenjaković» će iz Lončarova govora zaključiti da njegov zahtjev Vijeću sigurnosti nije štetio Republici Hrvatskoj. «Buda» Lončar je Republiku Hrvatsku 1991. osudio na smrt! «JNA», koja je u vrijeme Lončarova obraćanja Vijeću sigurnosti napadala Republiku Hrvatsku, bila je naoružana do zuba, dok Republika Hrvatska nije bila ni izbliza dovoljno naoružana, naprotiv, Republika Hrvatska je 1990. bila razoružana do gole kože kada je Račanova partija dozvolila razoružanje Teritorijalne obrane tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, između dva izborna kruga. Prema tome, embargo na izvoz oružja u SFRJ štetio je jedino Republici Hrvatskoj koja od 25. rujna 1991. godine, dakle, od vremena uvođenja embarga na izvoz oružja u SFRJ, više nije mogla legalno uvoziti oružje za svoje policijske snage. Uz to je Predsjednik Tuđman odbio plan generala Martina Špegelja o pljenidbi skladišta oružja «JNA» u Hrvatskoj, tako da bi Hrvatska bila doslovno razoružana i bačena na koljena da joj srpski oficiri opale zlatni metak u potiljak, da nije bilo oklevetanog Dobroslava Parage koji je naoružao Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su, među inim, od velikosrpske agresije branile i one koji su gospodina Dobroslava Paragu u Zagrebu klevetali. «Večernji list» je s pravom i argumentirano kritizirao Budimira Lončara, a facit cijele priče oko «Bude» je, da je Mesićeva sramota što je u predsjedničkom uredu zaposlio, makar i kao volontera, bivšeg boljševika, visokog oficira totalitarne tajne službe Ozne, titoista i osumnjičenog veleizdajicu Republike Hrvatske. I da, to je s pravom napad na Mesića! Zar se Mesića, aktualnog gospodina Predsjednika, ne smije napadati u smislu kritike?

«Jadan» Mesić, kod Stankovića se izjadao kako za vrijeme komunizma nije čak tri (3) godine mogao dobiti javnu službu. (Priznao je da je kao pravnik bio i sudac?!) Neki naši članovi i dužnosnici iz Hrvatske stranke prava 1861. nisu 30 godina dobili javnu službu, neki su po 15 godina bili u titoističkim logorima i zatvorima, neki su ubijeni, neki su uhođeni i osakaćeni od «Budinih» drugova, a za vrijeme Tuđmana, kada je Mesić bio drugi čovjek države RH neki naši članovi su također ubijeni, a neki godinama ne mogu dobiti javnu službu jer se režim prema pravašima odnosi rasistički i fašistički, u smislu «crvenog fašizma».

Na kraju Stankovićeve emisije je Predsjednik Mesić priznao da ne vjeruje u Boga, jer da do danas navodno nije dokazano da poslije ovozemaljskog života postoji i život na drugom svijetu. Vjera je stvar vjerovanja. Stoga molimo Boga da se Mesić što prije razuvjeri u svoju zabludu i da kada stane pred Božji sud, da ga Svevišnji uputi tamo gdje mu je po njegovim grijesima mjesto.