YU-UDBA LIKVIDIRALA HRVATSKE EMIGRANTE

Kao glavni mozak hrvatskog nacionalnog programa Erich Schmidt-Eenboom naveo je Brunu Bušića. Pri tome je autor knjige o Klausu Kinkelu citirao djelatnika savezne Udbe, srpskog komunistu Božidara Spasića, koji vjeruje da je Franjo Tuđman jednostavno ukrao nacionalni Bušićev program o međuhrvatskom pomirenju partizana i ustaša, nacionalista i komunista. Spasić je demantirao da je Udba likvidirala Bušića 1978. u Parizu, što je naravno iz kuta jedne obavještajne službe, kao što je bila Udba odnosno kasniji SDB, koja se bavila masovnom fizičkom likvidacijom hrvatske političke emigracije u inozemstvu, posebno u Zapadnoj Europi, normalno da negira jedno, do dana današnjeg još uvijek nerazjašnjeno političko ubijstvo.

Njemački autor i Kinkelov kritičar se u poglavlju o Kinkelovom balkanskom angažmanu pozabavio i likvidacijama hrvatskih emigranata, koje u svome djelu naziva hrvatskim “fašistima” ili “ustašama”, unatoč činjenici da mu je njegov informator za knjigu “Borac u sjeni”, šef jugoslavenske beogradske Udbe Božidar Spasić, priznao da je Udba podmetala hrvatskoj emigraciji svoje tajne agente i doušnike koji su se javno predstavljali kao “ustaše”, a tajno bili “ustaše po zadatku”, te je Udba preko svojih doušnika u redovima hrvatskih emigranata i u ime nekih hrvatskih emigrantskih organizacija postavljala bombe i izvršila neke terorističke akcije u svijetu i u Titovoj Jugoslaviji, sa ciljem komprimitacije hrvatske emigracije i ideje o obnovi hrvatske države. Pozivajući se očito na izvore jugoslavenske obavještajne službe SDB (YU-UDBE), autor s podmetnutim informacijama jugoslavenske Udbe o Hrvatima u inozemstvu misli da se radilo o ekstremnim ustaškim organizacijama, priznajući doduše kako su Jugoslaveni obavještajnim metodama vršili psihološki teror nad hrvatskom emigracijom, i da su propagandno-psihološkim ratom nastojali razbiti bilo kakvu političku snagu hrvatskih emigranata. Unatoč tome je autor ipak ostao kod svojega mišljenja koje je dobio od djelatnika jugoslavenske komunističke obavještajne službe, da su, naime, hrvatske emigrantske organizacije “(neo)fašističke”. U tom paradoksu autor navodi kako je sam udbaš Spasić, koji je od 1979. bio odgovoran u sektoru Udbe za “suzbijanje terorizma” (“posebnim obavještajnim operacijama protiv ustaša”), govorio kako je Udba iskonstruirala politička ubojstva Hrvata u emigraciji kao međuhrvatske obračune. Te, navodno “fašističke” ustaške emigracije (koje u zbilji nisu bile “ustaške” ili “fašističke” nego jednostavno hrvatske ili domoljubne) počele su se na Krajačićevu inicijativu povezivati s hrvatskim komunistima u Jugoslaviji, a veza im je bio hrvatski emigrant u Berlinu Branko Jelić (likvidiran od Udbe, formalni član berlinskog Senata iz redova njemačkih kršćanskih demokrata (CDU), a neformalno suradnik njemačkog BND).

Autor navodi kako se pod pritiskom jugoslavenskih komunista Krajačić morao malo povući, što je iskorišteno za val likvidacija hrvatskih emigranata, za koje autor navodi kako su bile pod ravnanjem hrvatskog člana jugoslavenske savezne Udbe u Zagrebu Srećka Šimurine, a kasnije se priključio Josip Perković, kasniji Tuđmanov šef hrvatske vojne obavještajne službe (SIS). I Šimurina i Perković potječu iz “Manolićeve ergele”, kako je autor slikovito napisao, opisavši ljude koji su bili odgovorni za likvidacije hrvatskih emigranata. Spasić navodi kako je Perković osobno s njim sudjelovao u nekim operacijama na zapadnonjemačkom tlu (kao na pr. ubojstvo kritičara jugokomunističkog režima Stjepana Đurekovića.) Nakon vala političkih ubojstava hrvatskih emigranata sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a nakon ubojstva Brune Bušića i Stjepana Đurekovića (direktora jednog sektora hrvatske državne naftne kompanije INE, koji je u inozemstvo navodno prebacio 89 milijuna njemačkih maraka i stavio ih navodno na raspolaganje hrvatskoj emigraciji, a i sam je pobjegao u Njemačku pod zaštitu BND), navodno je Krajačić procijenio da je došlo vrijeme da se hrvatski komunisti opet povežu s hrvatskim nacionalistima u inozemstvu. U tu svrhu je Krajačićevim vezama u saveznoj Udbi navodno Hrvatima u emigraciji izdato oko 150 jugoslavenskih putovnica, kojima su se ovi legalno mogli infiltrirati na važne punktove u jugoslavenske strukture i čekati povoljni trenutak za definitivno razbijanje Jugoslavije. “Jugo-pasoši” dijelili su se u Bonnu, i to u prisustvu jednog djelatnika njemačkog BND, jednog djelatnika zagrebačke Udbe. Po autorovu mišljenju su na taj način mnogi ratni zločinci i zločinci sa policijskih tjeralica došli u Jugoslaviju. Jugoslavenske putovnice trebale su hrvatskim emigrantima biti dokaz da hrvatski komunisti s njima žele ponovo surađivati, a emigracija je nakon mnogih političkih ubojstava njezinih članova postala sumnjičava prema namjerama hrvatskih nacionalkomunista iz Krajačićeve i Manolićeve Udbe. Inače, po Schmidt-Eenboomu su glavni eksponenti hrvatskog “separatizma” početkom 1990. bili Tuđman, Manolić, Mesić, Boljkovac i Čičak.

(U posljednjem nastavku feljtona o BND i Udbi čitajte o Smjeni Josipa Manolića, od strane Predsjednika Tuđmana, na sugestiju Bundesnachrichtendiensta.)