«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
02. listopada 2006.
“BORAC U SJENI” (“DER SCHATTENKRIEGER”)
“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor
na Balkan”
(4. dio)
Kao glavni
mozak hrvatskog nacionalnog programa Erich Schmidt-Eenboom naveo je Brunu Bušića.
Pri tome je autor knjige o Klausu Kinkelu citirao djelatnika savezne Udbe,
srpskog komunistu Božidara Spasića,
koji vjeruje da je Franjo Tuđman jednostavno ukrao nacionalni Bušićev program o
međuhrvatskom pomirenju partizana i ustaša, nacionalista i komunista. Spasić je
demantirao da je Udba likvidirala Bušića 1978. u Parizu, što je naravno iz kuta
jedne obavještajne službe, kao što je bila Udba odnosno kasniji SDB, koja se
bavila masovnom fizičkom likvidacijom hrvatske političke emigracije u inozemstvu,
posebno u Zapadnoj Europi, normalno da negira jedno, do dana današnjeg još
uvijek nerazjašnjeno političko ubijstvo.
Njemački
autor i Kinkelov kritičar se u poglavlju o Kinkelovom balkanskom angažmanu
pozabavio i likvidacijama hrvatskih emigranata, koje u svome djelu naziva
hrvatskim “fašistima” ili “ustašama”, unatoč činjenici da mu je njegov
informator za knjigu “Borac u sjeni”, šef jugoslavenske beogradske Udbe Božidar
Spasić, priznao da je Udba podmetala
hrvatskoj emigraciji svoje tajne agente i doušnike koji su se javno
predstavljali kao “ustaše”, a tajno bili “ustaše po zadatku”, te je Udba preko
svojih doušnika u redovima hrvatskih emigranata i u ime nekih hrvatskih
emigrantskih organizacija postavljala bombe i izvršila neke terorističke akcije
u svijetu i u Titovoj Jugoslaviji, sa ciljem komprimitacije hrvatske emigracije
i ideje o obnovi hrvatske države. Pozivajući se očito na izvore jugoslavenske
obavještajne službe SDB (YU-UDBE), autor s podmetnutim informacijama
jugoslavenske Udbe o Hrvatima u inozemstvu misli da se radilo o ekstremnim
ustaškim organizacijama, priznajući doduše kako su Jugoslaveni obavještajnim metodama vršili psihološki teror nad
hrvatskom emigracijom, i da su propagandno-psihološkim ratom nastojali razbiti
bilo kakvu političku snagu hrvatskih emigranata. Unatoč tome je autor ipak
ostao kod svojega mišljenja koje je dobio od djelatnika jugoslavenske
komunističke obavještajne službe, da su, naime, hrvatske emigrantske
organizacije “(neo)fašističke”. U tom paradoksu autor navodi kako je sam udbaš
Spasić, koji je od 1979. bio odgovoran u sektoru Udbe za “suzbijanje terorizma”
(“posebnim obavještajnim operacijama
protiv ustaša”), govorio kako je Udba iskonstruirala politička ubojstva
Hrvata u emigraciji kao međuhrvatske obračune. Te, navodno “fašističke” ustaške
emigracije (koje u zbilji nisu bile “ustaške” ili “fašističke” nego jednostavno
hrvatske ili domoljubne) počele su se na Krajačićevu inicijativu povezivati s
hrvatskim komunistima u Jugoslaviji, a veza im je bio hrvatski emigrant u
Berlinu Branko Jelić (likvidiran od
Udbe, formalni član berlinskog Senata iz redova njemačkih kršćanskih demokrata
(CDU), a neformalno suradnik njemačkog BND).
Autor navodi
kako se pod pritiskom jugoslavenskih komunista Krajačić morao malo povući, što
je iskorišteno za val likvidacija hrvatskih emigranata, za koje autor navodi
kako su bile pod ravnanjem hrvatskog člana jugoslavenske savezne Udbe u Zagrebu
Srećka Šimurine, a kasnije se
priključio Josip Perković, kasniji
Tuđmanov šef hrvatske vojne obavještajne službe (SIS). I Šimurina i Perković
potječu iz “Manolićeve ergele”, kako je autor slikovito napisao, opisavši ljude
koji su bili odgovorni za likvidacije hrvatskih emigranata. Spasić navodi kako
je Perković osobno s njim sudjelovao u nekim operacijama na zapadnonjemačkom
tlu (kao na pr. ubojstvo kritičara jugokomunističkog režima Stjepana
Đurekovića.) Nakon vala političkih ubojstava hrvatskih emigranata sedamdesetih
i osamdesetih godina 20. stoljeća, a nakon ubojstva Brune Bušića i Stjepana
Đurekovića (direktora jednog sektora hrvatske državne naftne kompanije INE,
koji je u inozemstvo navodno prebacio 89 milijuna njemačkih maraka i stavio ih
navodno na raspolaganje hrvatskoj emigraciji, a i sam je pobjegao u Njemačku
pod zaštitu BND), navodno je Krajačić
procijenio da je došlo vrijeme da se hrvatski komunisti opet povežu s hrvatskim
nacionalistima u inozemstvu. U tu
svrhu je Krajačićevim vezama u saveznoj Udbi navodno Hrvatima u emigraciji
izdato oko 150 jugoslavenskih putovnica, kojima su se ovi legalno mogli
infiltrirati na važne punktove u jugoslavenske strukture i čekati povoljni
trenutak za definitivno razbijanje Jugoslavije. “Jugo-pasoši” dijelili su
se u Bonnu, i to u prisustvu jednog djelatnika njemačkog BND, jednog djelatnika
zagrebačke Udbe. Po autorovu mišljenju su na taj način mnogi ratni zločinci i
zločinci sa policijskih tjeralica došli u Jugoslaviju. Jugoslavenske putovnice
trebale su hrvatskim emigrantima biti dokaz da hrvatski komunisti s njima žele
ponovo surađivati, a emigracija je nakon
mnogih političkih ubojstava njezinih članova postala sumnjičava prema namjerama
hrvatskih nacionalkomunista iz Krajačićeve i Manolićeve Udbe. Inače, po
Schmidt-Eenboomu su glavni eksponenti hrvatskog “separatizma” početkom 1990.
bili Tuđman, Manolić, Mesić, Boljkovac i Čičak.
(U posljednjem
nastavku feljtona o BND i Udbi čitajte o Smjeni Josipa Manolića, od strane
Predsjednika Tuđmana, na sugestiju Bundesnachrichtendiensta.)